Home

BISKUP KOJI JE REKAO 'NE' KLERIKALIZMU I LICEMJERJU U CRKVI Žrtava pedofilije u Crkvi ima mnogo više nego što govore službene brojke

https://www.jutarnji.hr/incoming/uzinic3-041018jpg/7936714/ALTERNATES/LANDSCAPE_780/uzinic3-041018.jpg
Spread the love

S biskupom Dubrovačke biskupije mons. Matom Uzinićem (rođ. 1967.) razgovarao sam, u njegovu biskupskom uredu u Dubrovniku, u četvrtak 4. listopada, na spomendan utemeljitelja franjevačkoga reda sv. Franje Asiškoga. Bilo je u tome neke simbolike: sv. Franjo – po kojemu je aktualni papa Jorge Mario Bergoglio, kad je 2013. bio izabran za Sv. Oca, dao sebi novo, papinsko ime – propovijedao je, svojedobno, o vrlo naglašenim klasno-ekonomskim razlikama u (feudalnom) društvu, u kojem je živio i djelovao, kao i o nužnosti uspostavljanja punoga, apsolutnoga evanđeoskog siromaštva u ondašnjoj Katoličkoj Crkvi, ugrožene (iznutra) velikim i sve većim materijalnim razlikama i nejednakostima unutar Crkve, kao i privilegiranim položajem klera.

Tako, otprilike, i u ovo naše današnje vrijeme, na svoj način i u okviru svojih ingerencija i mogućnosti, biskup Uzinić, osobito u svojim nedjeljnim propovijedima (koje redovito stavlja na mrežne stranice Dubrovačke biskupije), sustavno upozorava na suvremene probleme i negativne pojave u Katoličkoj Crkvi (ponajprije u Crkvi u Hrvatskoj), po čemu se prilično izdvaja od dobrog dijela ostalih hrvatskih biskupa. Njegove su propovijedi jednostavno drugačije – i po tonu i po porukama koje sadrže.

Povod ovome našem razgovoru bila je propovijed biskupa Uzinića od 9. rujna o.g. o licemjerju i klerikalizmu u Katoličkoj Crkvi (i u Hrvatskoj), kao i o nekim drugim negativnostima i devijacijama koje opterećuju današnju Crkvu, ugrožavajući, umnogome, njezino dostojanstvo i poslanje u svijetu…

U svojim propovijedima (osobito u nedjelju 9. rujna) vrlo otvoreno govorite o licemjerju u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Očito je da licemjerje u crkvenim redovima nije ništa manje nego u cijelome društvu, možda je, katkada, još i veće. Što je, po vašem mišljenju, glavni uzrok tog licemjerja, tj. zašto ono eskalira osobito u ovo najnovije vrijeme?

– U propovijedi o kojoj je riječ nisam govorio samo o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nego sam na pameti imao cijelu Katoličku Crkvu. Povod su mi bile tužne vijesti iz Čilea, Sjedinjenih Američkih Država, kao i ono što sam neposredno prije toga i sam vidio u Irskoj, a, što nažalost, nije u potpunosti zaobišlo ni Crkvu u Hrvatskoj. Postoji puno uzroka zašto je to tako s licemjerjem. Jedan od njih je, rekao bih, naša potreba da se u javnosti prikažemo boljima nego što smo to u stvarnosti.

Kad se radi o članovima i osobito vođama zajednice s moralnim sustavom poput onoga koji propovijeda Katolička Crkva, ta se potreba dodatno pojačava. Kako ćete drugima govoriti kako trebaju živjeti, a naše je poslanje to činiti, kad sami to ne živite? I umjesto da se to sami trudite živjeti, naravno uz pomoć Božje milosti jer bez nje to nije moguće, s vremenom počnete glumiti da tako živite. I nastavljate drugima držati prodike.

Kome je u interesu da se tolerira to licemjerje?

– Ne bih rekao da je riječ o toleriranju licemjerja kao takvog jer ono nije nikome u interesu niti ga tko promiče, nego o želji da se sačuva dobra slika o sebi i svojoj zajednici. Zato se stvari ne rješavaju, nego, slikovito rečeno, trpaju pod tepih. A trpanje pod tepih nije drugo doli – licemjerje. Jedini način da se tome stane na kraj – sada govorim o Katoličkoj Crkvi, ali to se, vjerujem, može odnositi i na druge zajednice – jest veća transparentnost. Sv. Ivan Pavao II. je govorio, parafraziram, da bi Crkva trebala imati staklene zidove kako bi se moglo vidjeti sve što se u njoj događa. Ja bih trebao biti taj koji će napraviti taj odlučni korak. On se, naime, ne može pokrenuti od drugih. Svatko treba krenuti od sebe.

■  Papa Franjo u svojem pontifikatu doista poduzima neke odlučne, možda čak i revolucionarne korake – ali to kao da nema dovoljno odjeka u vodstvu Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Stječe se, katkada, dojam da je dio hrvatskog episkopata svojevrsna “opozicija” papi Franji…

– Prestrogi ste u ocjenjivanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezine recepcije poticaja koji dolaze od pape Franje. Mi smo dio Katoličke Crkve i sve poticaje koji nam dolaze sa zanimanjem slušamo i čitamo, pokušavamo ih uklopiti u svoja razmišljanja i u svoje pastoralne inicijative. Evo, primjerice, HBK je, potaknuta posinodalnom apostolskom pobudnicom Amoris laetitia, pokrenula projekt unapređenja priprave za brak. Ovome bi se, na razini partikularnih crkava, kao i onoj Hrvatske redovničke konferencije i pojedinih redovničkih zajednica, moglo dodati puno projekata kojima se nastoji odgovoriti na Papine poticaje i usmjerenja.

Je li moguće više i bolje? Zasigurno da. Nedavno mi je jedan svećenik napisao da ga papa Franjo zbunjuje. Osobno smatram da Papa pogađa bit stvari. U Crkvu je uneseno puno toga što je bio odgovor Crkve na izazove s kojima se suočavala u pojedinim povijesnim razdobljima, a što ne spada u njezinu bit. Nažalost, mi smo to nastavili smatrati bitnim iako danas to opterećuje poruku evanđelja. Želimo li prevladati to stanje, trebamo se osloboditi nebitnih tereta prošlosti, kako bi evanđelje u svojemu punom svjetlu zasjalo i u našem vremenu. To je ono što nastoji činiti papa Franjo. To bismo mu i mi, svatko ondje gdje jest, trebali pomoći činiti.

Na kakve “nebitne terete prošlosti” mislite?

– Mislim na različite prakse koje su u Crkvu ušle iz raznih društveno političkih okruženja u kojima se Crkva nalazila i s kojima je ponekad bila pretijesno vezana. Jednostavan primjer su titule koje danas koristimo, ali najveći teret vidim u krivoj, ali i danas još uvijek prisutnoj, feudalnoj slici Crkve kao velike i moćne institucije… Dok bismo u svjetlu evanđelja trebali biti ono na što nas papa Franjo poziva –  poljska bolnica – Crkva koja izlazi na periferije i vida rane potrebitima.

Papa Franjo poziva i apelira na otvaranje Crkve, na proboj Crkve na periferiju, uključujući i tzv. uličnu evangelizaciju – a naša je Crkva (mislim ponajprije na dio vodstva Crkve) znatnim dijelom statična i zatvorena. U svojoj propovijedi to ste stanje definirali pojmom “klerikalizam”. Kako je i zašto taj klerikalizam nastao, i koja je njegova šira socijalna, odnosno sociološka pozadina u Crkvi?

– Papa Franjo dolazi iz sasvim drugačijih crkvenih i društvenih okolnosti nego li su ove naše i zato nije moguće u doslovnom smislu preuzeti njegove pozive na tzv. uličnu evangelizaciju i prenijeti je u našu crkvenu stvarnost. Kod nas, neke oblike nove evangelizacije možemo prepoznati u, primjerice, molitvi mladih na Kamenitim vratima u Zagrebu, molitvama za nerođene pred bolnicama, neokatekumenskim misijama…

U nas, ipak, ne postoje siromašne periferije velikih južnoameričkih gradova, kao i nekih drugih gradova po svijetu, u kojima Katolička Crkva nalazi svoje poslanje, ali, nažalost, i svoje nove mučenike, kao, primjerice, u Meksiku. Ali postoje druge “periferije” i Crkva im nastoji izići ususret. Jedna od njih su i siromašni kojima prilazimo u pomoć dobro organiziranim ustanovama, poput Caritasa, koji su odrađivali, a i još uvijek odrađuju, veliki posao u korist najsiromašnijih u našem društvu.

Spomenuo bih i mrežu obiteljskih savjetovališta koja postoje u većini biskupija i koja su također spomenuti izlazak Crkve u Hrvatskoj na naše “periferije”. Klerikalizam se javlja onda kada Crkva, odnosno ljudi u Crkvi pomisle da oni imaju jedini pravi odgovor na sva društvena pitanja, prisvajajući sebi i političke kompetencije. On se događa i onda kad se hijerarhiju u Crkvi počne shvaćati kao vlast, a ne kao službu. I pritom zaboravi ona Isusova uputa dana apostolima da onaj tko želi biti prvi treba biti sluga svima. I da je služba apostola “prati noge”, odnosno služiti braći i sestrama, a ne obrnuto.

Vi ste, međutim, u svojoj spomenutoj propovijedi pojam “klerikalizma” proširili i na pojave nekih sasvim konkretnih devijantnih ponašanja u Crkvi. Kao najnegativniji primjer spomenuli ste učestale pojave spolnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane pojedinih svećenika. Čini se da je Papin nedavni posjet Irskoj bio, kada je o ovome problemu riječ, prekretnica…

– O problemu prikrivanja slučajeva pedofilije u Crkvi intenzivno se govori već dvadesetak godina, a počelo je, čini mi se, slučajevima u Sjedinjenim Američkim Državama. Ti su slučajevi osobito snažno obilježili slavlje Svećeničke godine koja se slavila od lipnja 2009. do lipnja 2010. Kad već spominjete Crkvu u Irskoj, kako se ne sjetiti veoma snažnoga pisma koje je, izražavajući duboku uznemirenost i zgražanje, papa u miru Benedikt XVI. uputio u ožujku 2010. irskim katolicima u vezi sa zlostavljanjem maloljetnika u toj Crkvi, predlažući joj put ozdravljanja, obnove i zadovoljštine?

Papa Franjo, vođen i time da su u toj Crkvi u međuvremenu otkriveni i neki drugi oblici nasilja, poput slučaja tzv. magdalenskih praonica (gdje je Crkva u Irskoj vodila, u sprezi s državom, jedan oblik popravnih domova u kojima su žene u potrebi i nevolji, prolazile teška i traumatična iskustva), nastavio je, i nastavlja, činiti s jednakom odlučnošću ono što je činio njegov prethodnik, papa Benedikt XVI. Ta se prekretnica, dakle, već dogodila, ali je očito da se treba događati i uvijek ponovno jer mnogi usprkos svemu još uvijek ne shvaćaju razmjere tog zla, koje nije, nažalost, svojstveno samo Katoličkoj Crkvi, kao ni rane koje ono ostavlja na žrtvama. Kad o ovome govorim, onda više mislim na razmjere zla koje izaziva zataškavanje, nego sami slučajevi pedofilije i spolnog zlostavljanja. Zločina pedofilije je, danas smo toga svjesni, uvijek bilo. Nažalost, vjerojatno će i biti jer to je nešto što ovisi o pojedincima. Ali ne smije biti zataškavanja. A bilo ga je. Dužni smo stvoriti sustav u kojemu ga više ne može biti. Želio bih, kad je o tome riječ, reći da nam na srcu trebaju biti žrtve. A žrtve su puno veće negoli to govore službene brojke. U konačnici, žrtva je i sama Crkva. Dosta je otići u Irsku da bi se to vidjelo.

Je li tzv. čileanski slučaj, nakon kojega su svi čileanski biskupi papi Franji ponudili kolektivnu ostavku, bio pokretač ili okidač za Papinu odluku da se otvoreno, pred javnošću, počne obračunavati s tim teškim, delikatnim pitanjem – ali ne samo u Čileu nego i na razini cijele Katoličke Crkve?

– Ponavljam da se o tome govorilo i s tim pokušavalo obračunati i ranije. Koliko se u tome uspijevalo, o tome možemo raspravljati. Koliko sam ja u to upućen (a nisam previše, i sam puno toga doznajem iz medija), iznimka Crkve u Čileu bila je, osim pojedinačnih zataškavanja pedofilskih slučajeva zbog čuvanja ugleda svećenika i Crkve, i postojanje pedofilske mreže u koju su bili upleteni i neki biskupi.

Rješenje za takvo što je – parafrazirat ću Isusa kad govori o bolesnim udovima – odstranjivanje bolesnog tkiva u pokušaju da se spasi život cijelom organizmu. Ostavka je jedan od načina da se s tim obračuna. No, ponekad nije potrebno čekati ostavku, nego je potrebno primijeniti i strože pristupe. Ovih dana upravo čitamo kako je taj novi pristup papa Franjo primijenio u slučaju čileanskog svećenika Ferdinanda Kardime Fariñe, za kojega se drži da je bio na čelu te mreže.

U svakom slučaju, mislim da je u razračunavanju s tom pojavom potrebno više i bolje surađivati i s državnim institucijama koje imaju puno bolje mehanizme od Crkve za suočavanje s takvim pojavama, koje su zločin i na crkvenom i na civilnom području.

Božo Radić / HANZA MEDIA

 

Ubrzo nakon čileanskog slučaja izišli su na vidjelo brojni slučajevi spolnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane svećenika u SAD-u (u to je bio involviran i sam kardinal Theodore McCarrick), a onda je i Crkva u Njemačkoj objavila temeljito istražene i pomno dokumentirane slučajeve spolnog nasilja svećenika – u proteklih 70 godina 1670 duhovnika zlostavljalo je 3677 maloljetnika. Može li nakon otkrića svega toga Crkva ostati ista ili će morati proći duboko unutarnje pročišćenje?

– Katolička Crkva u svakom slučaju nije više ista nakon otkrivanja svih tih bolnih slučajeva koji bitno kompromitiraju njezino poslanje. Ipak, vjerujem da Katolička Crkva ima snage da tu krizu – koja je s jedne strane veliki uteg koji je kompromitira, ali s druge prilika za pravu prosudbu i donošenje pravih odluka – iskoristi ne samo kao priliku za suočavanje s određenim negativnim pojavama u njoj nego i kao svojevrsnu prekretnicu, tj. priliku za obraćenje. Kad se to ne bi dogodilo, Crkva bi zakržljala i prestala imati razlog za postojanje. Ali, duboko vjerujem, to se ne može dogoditi jer Crkva, prema Isusovim riječima i obećanju, ima poslanje do kraja vremena. To obećanje sa sobom nosi stalnu borbu protiv progona izvana, ali još više protiv vlastitih padova, kompromitiranja i nedosljednosti.

Nije lako dati odgovor na pitanje koje su metode i načini najprimjereniji. Mislim da je nulta tolerancija, i sve ono što ona sa sobom nosi, jedina metoda koja može funkcionirati. I to da u svemu budemo više transparentni. Za svakog od nas pojedinačno najbolja metoda je trajni duhovni rad na sebi i svojoj vjeri, čega nema bez molitve i meditiranja Božje riječi.

■  Čuo sam za jedno važno izvješće/pismo bivšeg apostolskog nuncija u SAD-u Carla Marije Viganoa, upućeno katoličkim medijima, tijekom Papina posjeta Irskoj, u kojem se otvoreno i eksplicitno govori o problemu spolnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane pojedinih svećenika. Koliko je taj njegov istup dodatno senzibilizirao i potaknuo papu Franju da se beskompromisno počne suočavati s tim problemom?

– Nažalost, to sam pismo dobio neposredno prije mise u Dublinu i njegovo čitanje me duboko ožalostilo, kao što je, vjerujem, ožalostilo i mnoge druge. Kad sam čuo Papin odgovor, moram priznati da me on na prvu nije zadovoljio.

Zašto nije?

– Zato što je Papa u prvi čas rekao da nema što na to odgovoriti, nego da to trebaju ispitati novinari. Izgledalo je da izbjegava odgovor.

No kasnije sam pročitao i različite komentare koji su u sve to unijeli malo više svjetla. U međuvremenu pojavilo se i drugo pismo koje je uputio nadbiskup Vigano. Čini mi se, iako se moram ograditi jer sve što o tome znam jest iz javnih medija, da je tu više riječ o osobnom nezadovoljstvu cjelokupnim načinom kako papa Franjo vodi Crkvu, nego o utemeljenim optužbama. Nažalost, čini mi se da sada mnogi to nezadovoljstvo žele iskoristiti i za neke svoje osobne interese.

Realno je pretpostaviti: ako su toliki spolni zločini sustavno činjeni u Irskoj, Čileu, SAD-u i Njemačkoj, onda su činjeni i u drugim zemljama s jakom Katoličkom Crkvom i katoličkom tradicijom, pa i u Hrvatskoj. No zasad, osim pojedinačnih slučajeva, nema nikakvih informacija da je u Crkvi u Hrvatskoj bilo spolnog zlostavljanja širih razmjera…

– Tih je slučajeva, a i njihova neadekvatnog rješavanja, osobito jer se nismo na pravi način znali nositi s tom problematikom, zasigurno bilo i u našoj Crkvi. Uostalom, javnosti je to dobro poznato. Ipak, izgleda da razmjeri toga problema u nas nisu ni približno tako veliki kao u Crkvama zemalja koje spominjete.

Zašto nisu?

– Ne mislim da je to zbog toga što smo mi bolji od njih. Više bih rekao da je to zato što smo mi bili Crkva u komunističkom sustavu, na periferiji društva, bez prave moći i bez velikog utjecaja. Koliko god da to stanje isključenosti Crkve iz društva nije dobro, mislim da je upravo ta činjenica Crkvu u Hrvatskoj poštedjela od većih razmjera te pošasti.

Također treba naglasiti i ovo: generaliziranje zločina i njihovo pripisivanje cijeloj zajednici uvijek je pogrešno. Ako je to tako kad je riječ o ratnim zločinima pa zločine pojedinaca ne možemo pripisati cijelim narodima – mi na ovome trusnom području to jako dobro trebamo znati – onda je to tako i kada se radi o zločinima pojedinaca u Crkvi. Zločinci su, Bogu hvala da je tako, uvijek manjina. Tako je među drugim kategorijama ljudi, pa je tako i među nama svećenicima.

Uvjeravam vas: velika većina svećenika se trudi s predanošću i ljubavlju služiti Bogu i ljudima ondje gdje su poslani. I nitko ih nema pravo etiketirati zbog onoga što su učinili neki drugi svećenici. Ipak, zločin jednog svećenika ili njegovo zataškavanje je i bez nečijeg prozivanja ljaga na licu svakog od nas. I, iako to nismo osobno počinili, stidimo se jer su to učinila naša braća.

U Njemačkoj je Katolička Crkva sama naručila opsežno istraživanje o spolnim zastranjenjima i zločinima svećenika i objavila ga bez ikakva friziranja i ublažavanja. Bi li i Crkva u Hrvatskoj trebala učiniti isto?

– Mislim da bi nešto takvo bilo dobro učiniti. Uostalom, to je ovih dana, u svom nastupu na Hrvatskom radiju, sasvim jasno i nedvosmisleno istaknuo i predsjednik HBK Želimir Puljić.

No, uvjeren sam da rezultati tog istraživanja ne bi bili tako strašni kao što je to u njemačkom slučaju.

To što je učinila Njemačka Crkva, jedan je od jasnih znakova da se ta Crkva doista odlučila razračunati s tom pojavom. To je jedini način – opet upotrebljavam slikovit izraz koji se često koristi u političkim prepucavanjima – da konačno ispadnu kosturi iz ormara. Uostalom, ako je nešto zataškano, ono će prije ili kasnije samo iskočiti. Bolje je da se sami suočimo s istinom, kakva god ona jest, nego da čekamo da nas netko drugi s njom suoči.

Zašto je Katolička Crkva – na generalnoj razini – dugo šutjela o tome, zašto nije imala volje i hrabrosti suočiti se s time još davno prije?

– Ne bih rekao da je to u Crkvi u Hrvatskoj tabu tema, jer se o tome govori, a postoje i Smjernice HBK za postupanje u takvim slučajevima, koje su odobrene od strane Kongregacije za nauk vjere. Neki, opet, prigovaraju da se o tome govori previše i da se samo Katolička Crkva stigmatizira kao zajednica u kojoj su se događale takve stvari, iako je istina da se to, uključujući i zataškavanje koje je širi društveni problem, događalo i događa i u drugim zajednicama i organizacijama, i da po tom pitanju Katolička Crkve, nažalost, nije iznimka.

Jedan od razloga šutnje jest klerikalizam zbog kojeg se svećenike koji spolno iskorištavaju (ili su spolno iskorištavali i zlostavljali) djecu i maloljetnike smatralo Crkvom koju treba zaštititi od sramoćenja, a žrtve smatralo onima koji Crkvi žele naštetiti, zaboravljajući da su i oni Crkva i da na prvome mjestu njih treba štititi. Drugi pak razlog zašto je Katolička Crkva o tome dugo šutjela leži u tome što se smatralo da se stvari mogu riješiti bez izlaženja u javnost, unutar vlastitog sustava, koristeći se sredstvima koja mi u Crkvi imamo na raspolaganju. Ta su sredstva, uz suspenziju koja je uvijek privremena mjera dok se netko ne popravi, a pedofili zlostavljači se očito ne popravljaju, bila bolovanja, umirovljenja i premještaji. Nažalost, povijest nam je pokazala da se tako stvari nisu rješavale, nego su se samo širile.

Danas se sve više govori (zasad više u kuloarima) čak i o postojanju malih, dobro organiziranih lobija seksualnih zlostavljača i prijestupnika u Crkvi. Kako su ti lobiji i klanovi mogli desetljećima nesmetano živjeti svojim devijantnim životom naočigled crkvene hijerarhije? Imate li kakvih saznanja da takvi lobiji postoje i u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj?

– Ako nečega takvog ima u Crkvi, uključujući i Crkvu u Hrvatskoj, onda je riječ o skupinama kojima je svećeništvo samo paravan. To su ljudi koji zapravo uopće ne vjeruju, nego su se ubacili u Crkvu i u njezine strukture da bi je koristili za svoje perverzne ciljeve. To je onda doista đavolsko djelo.

Mislim da nas i zato papa Franjo poziva da se u ovome mjesecu, listopadu, uz molitvu krunice osobito molimo Gospi i sv. Mihaelu Arkanđelu da štite Crkvu od đavla koji nas uvijek želi odijeliti od Boga i jedne od drugih. Kad su takve pojave u pitanju, trebali bismo veću pažnju posvetiti razlučivanju zvanja i otkrivanju onih koji su prema svećeništvu vođeni krivim motivima. No, iz iskustva znadem da to nije lako znati. Za svećeničkog kandidata važna je nakana i sposobnost, u otvorenosti Božjoj milosti, prihvaćanja svećeničkog poziva sa svim pravima i dužnostima koji taj poziv sa sobom nosi. U to spada i prihvaćanje celibata ili čistoće koja isključuje svaki neuredan oblik življenja vlastite seksualnosti.

Crkva iz svega ovoga može izići osnažena. Ali da bi se to dogodilo, potrebno je da mi u Crkvi – ne Crkva kao takva, nego mi u Crkvi – svatko na svojoj razini, uočimo ono što je grešno, ono čime smo zatajili Isusa Krista i njegovo evanđelje. I da nakon toga krenemo putem obraćenja. 

U svojoj ste propovijedi iskazali priznanje medijima koji otkrivaju nečasna djela u Crkvi, naglasili ste da oni u tome imaju pozitivnu, a ne zlonamjernu ili neprijateljsku ulogu. U Crkvi se, međutim, o medijima govori uglavnom negativno, izrazito polemički – kao o snazi koja je “po defaultu” neprijateljski okrenuta prema Crkvi… Je li to vaše priznanje medijima naznaka promjena u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, je li to emanacija Franjina novoga crkvenog duha?

– To nije nešto što sam rekao prvi put. I to nije nešto što sam, kad je riječ o spolnim zlostavljanjima maloljetnika, rekao samo ja ili papa Franjo. Zahvaljujući medijima, mi u Crkvi postali smo svjesni razmjera zla. To ne znači da u svemu tome nema mjesta i za poneku zamjerku koju pojedini mediji zasigurno zaslužuju, ali to nipošto ne umanjuje njihovu zaslugu. Nadam se samo da će s jednakom odlučnošću rasvjetljavati ovu pojavu i u drugim slučajevima, kao i druge negativne pojave našeg društva i vremena.  

Bi li se, u Katoličkoj Crkvi, štogod pozitivno promijenilo ako bi se ukinuo celibat, tj. ako bi se svećenicima dopustila ženidba? Javna je tajna da neki/mnogi svećenici u Hrvatskoj imaju ljubavnice, pa i izvanbračnu djecu. Vjernici u pojedinim župama to dobro znaju, jer je takve stvari, osobito u malim mjestima, teško sakriti… I sam pokojni don Živko Kustić često mi je govorio kako se, kao čovjek od krvi i mesa, teško nosio sa “spolnim pitanjem”, pa je u određenom trenutku pokleknuo, napustio Crkvu, tj. studij bogoslovije i svoju odluku da će postati svećenik, i oženio se. Ali su ga onda isusovci, shvativši da Crkva u predstojećim prijelomnim vremenima neće moći bez njega, “vratili u igru”, kroz formu grkokatoličkog svećenika…

– Svećeništvo je u Katoličkoj Crkvi latinskog obreda poziv na potpun dar samoga sebe. Zato ono u sebi uključuje i celibat, odnosno spolnu čistoću onih koji ostaju neoženjeni. Celibat je dar Crkvi i pojedincu. Ako netko nema taj dar ili ga ne želi prihvatiti, on ne može biti svećenik Katoličke Crkve latinskog obreda.

Kad već spominjete Živka Kustića, onda osobno moram posvjedočiti da je on, barem sam tako čuo na jednome njegovu predavanju, bio izraziti zagovornik života u celibatu. Čak se našalio da bi onima koji misle drugačije dao da barem kratko imaju njegovo iskustvo.

U svakom slučaju, koliko god da se čini teškim, život u celibatu je moguć. Svjedoči to velika većina svećenika koji ga žive. Oni koji to ne uspijevaju trebali bi sami sebi reći da su pogriješili i promijeniti životni stalež. Puno je gori dvoličan svećenički život nego napuštanje svećeničkog poziva. Za to, međutim, treba hrabrost koju neki nemaju. Pozivam ih da budu hrabri i odstupe.

Katoličkoj Crkvi potrebni su svećenici, ali joj nisu potrebni svećenici koji ne žive svoje svećeništvo. Bolje je da nas nema nego da smo onakvi kakvi ne bismo trebali biti. To ne znači da moramo biti bezgrešni i sveci već na zemlji. Ali znači da trebamo, kroz uvijek ponovno ustajanje iz svoje grešnosti i uz pomoć Božje milosti, iz dana u dan težiti svetosti. Nešto drugo, međutim, može biti razlog što se neki ne uspijevaju adekvatno nositi s praksom celibata. To je nesposobnost suočavanja s vlastitom seksualnošću. Nekima je, u ovome smislu, svećeništvo bijeg od sebe. A od sebe se ne može pobjeći. Jednako bi tako bilo i da su u braku. Uostalom, iste se stvari događaju i u braku. Neka istraživanja pokazuju da je pojava pedofilije među katoličkim svećenicima čak i ispod prosjeka koji postoji u drugim zajednicama. Kažu da zapravo najviše pedofilije ima unutar obitelji. Naravno da nas to ne opravdava. Osobito ne opravdava zataškavanje. Ali govori nešto drugo. Govori da između celibata i pedofilije nema poveznice.

■  I na kraju, kakav je vaš stav o pobačajima – što je također jedna od “top tema” u Crkvi u Hrvatskoj, ali i šire? Treba li ih zakonski zabraniti? Papa Franjo se sasvim izričito negativno odredio o pobačajima, iako bi, čini mi se, mnogi htjeli da o tom pitanju misli i govori drugačije…

– Život počinje začećem, i kad je to u pitanju, onda tu nije moguće imati kompromisna rješenja. Nije moguće provizorno, vodeći se nekim sekundarnim karakteristikama, pomicati početak života u neka kasnija razdoblja i dopustiti bilo kome da odlučuje hoće li se netko roditi ili ne. Zato sam protiv referenduma o pobačaju, jer se ne može na taj način odlučivati o tome što je dobro ili loše. Nešto je dobro u sebi ili loše u sebi – bez obzira na broj glasova. Pobačaj, jer se njime prekida život, jest i ostaje zlo. Treba, međutim, istaknuti da upravo papa Franjo često napominje da ne smijemo krivnju za abortus olako pripisivati samo majkama koje je ponekad možda i samo društvo dovelo u situaciju da se odluče na takav čin. I koje su također često žrtve ili nekog pojedinca ili sustava kao takvoga.

Kad je riječ o raspravi o zakonu o abortusu, osobno smatram da bi nam prije zakona trebalo biti važnije koliko mi, kao kršćani katolici, živimo u skladu s onim što nam propovijeda Crkva, na čelu s papom Franjom.

wow warcraft alliance horde cataclysm leveling guide
x

We use cookies to give you the best online experience. By agreeing you accept the use of cookies in accordance with our cookie policy.

Follow this blog

Get every new post delivered right to your inbox.


%d blogeri kao ovaj: