The Red Tea Detox
Home

Zašto plaču naši konzervativci? Ova promjena, po kojoj neki učenici više neće imati povijest, zemljopis i biologiju, zapravo je njihov veliki trijumf!

Spread the love

Kad je 1989. pao Berlinski zid, za mnoge je profesije otpočelo – rekli bi Buldožeri – “novo novo vrijeme”. Među takvim profesijama bila je i filmska. Tijekom ranih devedesetih godina sijaset je istočnoeuropskih režisera – listom sudionika komunističkih filmskih industrija – pohrlio raditi filmove o udbašima u kožnjacima, svećenicima martirima i neopravdano okaljanim kvislinzima. Bila je to “nova 1945.”, kinematografije su počele opsluživati novu pobjedničku ideologiju, a u tom novom trijumfalizmu malo su koga zanimali gubitnici. Ipak, iznimki je bilo, a među njima i Istvan Szabo.

Godine 1992. – u jeku opijenosti novom pobjedničkom ideologijom – mađarski je filmski klasik odlučio snimiti film o onima koji su u tom pijanstvu izgubili. Snimio je skromni i prekrasni film pod naslovom “Slatka Emma, draga Böbe”. Naslovne junakinje filma – Emma i Böbe – dvije su budimpeštanske školske nastavnice koje su život provele kao nastavnice ruskog. Varšavski je pakt – međutim – pao, a ruski se više ne uči. Stoga Emma i Böbe moraju tražiti novi kruh. Idu u večernju školu gdje očajnički uče engleski ne bi li mogle preuzeti satnicu novog jezika i podučavati engleskom one koji ionako znaju još manje.

Možda bi bila dobra ideja da hrvatska javna televizija (odnosno – ovaj karikaturalni relikt koji još tako zovemo) neku od ovih večeri prikaže “Slatku Emmu, dragu Böbe”. Jer, postoje u Hrvatskoj neki ljudi koji bi se s tim filmom lako mogli poistovjetiti. Recimo, nastavnici povijesti i zemljopisa u strukovnim školama.

Ovih su dana – naime – hrvatske prosvjetne vlasti i stranka koja ih kontrolira (HNS) priuštili javnosti nehotični “remake” davnog Szabova filma. S početkom školske godine u trogodišnjim hrvatskim strukovnim školama koje obrazuju četiri zanimanje (prodavač, kozmetičar, dimnjačar i staklar) krenula je eksperimentalna provedba kurikuluma za dualno strukovno obrazovanje, kurikuluma koji ne treba miješati (a u nekim je aspektima i u kontradikciji) s famoznim “Jokićevim”. Unutar te reforme – koju je Hrvatska kopirala od Njemačke, a za koju su ponajviše lobirali poslodavci – u strukovnim školama za trogodišnja zanimanje ukinuti su gotovo svi općeobrazovni predmeti.

Budući trgovci i kozmetičari u školama tako neće učiti biologiju, povijest i zemljopis, a od općekulturnih će im predmeta ostati tek hrvatski i (naravno, Vatikanskim ugovorima zaštićeni) vjeronauk. U hrvatskom društvu – koje je desetljećima na ideologiju u školstvu naviklo gledati samo kroz prizmu partizana, ustaša i kondoma – nitko nije ni primijetio da ta “reforma” ima i vruću ideološku dimenziju.

Sve je zanimala samo socijalna dimenzija – odnosno pitanje kamo s nastavnicima koji će izgubiti satnicu. I to je bio trenutak kad se svestrani šef HNS-a Ivan Vrdoljak domislio kolosalne ideje. U skladu s doktrinom o cjelodnevnom učenju, dosjetio se da se i nastavnici mogu po stare dane usavršavati. Ako predaju predmet koji je suficitiran, mogu se eto prekvalificirati za predmet koji je deficitiran. Mogu – recimo – upisati večernji tečaj te nakon njega – predavati informatiku.

Tako se duh Emme i Böbe – nakon 26 godina – ponovo vratio u istočnu Europu. Nakon što su desetljećima predavali Pactu conventu, Sarajevski atentat, abrazije, izohipse i sinijsku klimu, nove će Emme i nove Böbe sjesti na večernji tečaj, upoznati se s misterijima te čudnovate kištre koja se zove kompjutor te ponovo sjesti u (možda isti) razred. Tamo će (možda istim) učenicima predavati rekurzivne algoritme, skalarne tipove i hanojske tornjeve. Tako – ukratko – godine 2018. obrazovnu reformu zamišlja Ivan Vrdoljak.

Kad je godine 2018. snimio film o Emmi Böbe, Istvan Szabo želio je snimiti film o otpadnicima odbačene ideologije. Za junakinje svog filma uzeo je dvije žene koje su u školi predavale ruski jezik – dakle, jezik vladajuće ideologije. Onog časa kad se ideologija urušila taj se jezik – jezik Tolstoja i Čehova – pretvorio u nepotrebni relikt, soundtrack mrskog režima. Na prvi pogled ta priča i priča s nastavom povijesti za staklare i kozmetičare ne čine da se podudaraju. Jer, povijest u Hrvatskoj nije relikt bivšeg sistema.

Štoviše, javni prostor nikad nije bio krcatiji povijesti, povijest s opresivnom sveprisutnošću zagušuje TV program, novine, društvene mreže i sabornicu. Nova historiografska naracija jedan je od imperativa vladajuće ideologije, a na toj otvorenoj, aktivnoj fronti, “borbeno dejstvuju” Treći program TV i radija, školski udžbenici, braniteljske udruge te instituti poput IHP (šaljivo zvanog – Institut historiografskog pravovjerja). Ako je povijest tako vruća i tako važna bojišnica, zašto onda – pod milim bogom – dimnjačare i prodavače lišiti tog blagotvornog djelovanja? Zašto je baš povijest postala relikt “bivšeg sistema”?

Da bi se to razumjelo, treba na reformu školstva prestati gledati kroz prvoloptašku ideološku prizmu, u kojoj se škola shvaća kao igralište na kojem se nadjačavaju Ante Nazor i Dragan Markovina, Željka Markić i Sanja Sarnavka. Jer, ideologija se u školstvu ne krije u kondomu na bananama, ni u broju redaka koje su dobili Tito ili Tuđman. Ona se krije u odgovoru na jednostavan niz pitanja. Čemu, naime, škola služi? Kome je upućena? Koji je njen cilj? Što je pritom najvažnije? I – što se žrtvuje kao nevažno?

Do grla zapjenjena tzv. ideološkim pitanjima, a potpuno slijepa na stvarnu ideologiju ugrađenu u školstvo, Hrvatska je tijekom posljednjih desetak godina s unisonom, dirljivom slogom prigrlila njemačku zamisao o dualnom strukovnom obrazovanju. Taj “dualni” sustav u Hrvatskoj je aklamacijom prigrljen kao neupitni ideal i “nužna reforma”, poslodavci su je gurali, mediji joj aplaudirali, a hrvatska salonska ljevica – i inače najčešće slijepa na stvarne lijeve teme – nije na to imala primjedbi. Pritom nikom na pamet nije palo zavrtjeti neki telefon s pozivnim brojem 0049 i upitati nekog u Njemačkoj koliko je on u Njemačkoj jednodušno neupitan.

Tko bi to napravio, doznao bi da je školstvo u Njemačkoj predmet velikih kontroverzi. Doznao bi da se njemački školski sustavi – za početak – razlikuju u landovima gdje su na vlasti lijevi i desni te da postoji niz kritičara tog sustava. Te se kritike mahom svode na to da taj sustav učenike s lošijim socijalnim startom i učenike koji kasnije sazriju “prešalta” na sporedni kolosijek s kojeg im se teško vratiti, promijeniti karijeru ili se domoći fakulteta. Dualno obrazovanje je pritom jedna od varijacija tog slijepog rukavca: otvori vam jednu, opipljivu opciju, no zatvori sve ostale. Zatvori – kako? Pa, tako što vam, među ostalim, uskrati biologiju i povijest.

U hrvatskom školstvu je mnogo toga loše. No, ako postoji jedna stečevina hrvatskog školstva koju treba gorljivo braniti, onda su to ponajprije strukovne (pogotovo četverogodišnje) škole. Riječ je o školama koje istodobno obrazuju za neko zanimanje, a mnogi učenici u tom zanimanju ostanu i raditi. Istodobno, te škole imaju dovoljno općih obrazovnih sadržaja da vam ne zatvaraju mogućnost da sutra studirate.

Upravo su te škole zaslužne što Hrvatska ima najviši postotak završenih srednjoškolaca u EU. Upravo su one zaslužne što kod nas studij nije monopolistički privilegij klasne institucije koja se zove gimnazija. Da su u Hrvatskoj školski programi bolji i da se na kurikulum ne gleda kao na oruđe ideološkog podčinjavanja, te bi škole imale još jedan bonus – efekt: istodobno bi odgajale i radnika i svjesnog, obaviještenog građanina.

Takve škole, međutim, nisu nastale po Duhu Svetom. One su – gotovo jednako kao ruski jezik Emme i Böbe – zaostali relikt “bivše ideologije”. One su relikt političkog sustava u kojem prioritet obrazovanja nije bila izvrsnost, nego uključivost. U kojem je politički imperativ bio zaglađivanje klasnih razlika pa je svaki “dropout” i svaki “pucko” morao dobiti još jednu, i još jednu šansu, a ideal je bio – kako je glasila bombastična i nikad zbilja zaživjela fraza – “radnici na univerzitete”.

Pritom je cijeli sustav počivao na obećanju trajne horizontalne prohodnosti, ideji da se svatko sa sporednog kolosijeka može vratiti na glavni ako dođe razboru. To je “relikt socijalističke ideologije” koji je unatoč svim ljiljama vokić, strugarima i šostarima ostao neopazice ugrađen u hrvatski obrazovni sustav. U taj se “relikt” nitko nije usudio dirati, a nije ga dirala ni “Jokićeva” reforma. Taj se “relikt” među ostalim očitovao i u tome da su dimnjačar i kozmetičarka učili o izohipsama i o Pacti conventi.

Ovom “reformom” (koja proturječi drugoj “reformi”, što je tema za sebe) hrvatsko školstvo doista formalno napušta “bivšu ideologiju”. Zaludu je sada hrvatskim konzervativcima plakati što trgovci i staklari neće poznavati horvatsku poviestnicu. Naime, ovo je njihova pobjeda. Iz školstva su uspjeli istjerati, eto, barem jednu komunističku zabludu. A to je ideja da bi radnik trebao biti svjestan i upućen građanin.