Home

U Zagrebu će prvi put biti izložena najtraženija i davno izgubljena Bukovčeva slika

https://www.jutarnji.hr/incoming/vehabovic27-190718jpg/7634202/ALTERNATES/LANDSCAPE_780/vehabovic27-190718.jpg
Spread the love

Igor Zidić, naš najvažniji teoretičar moderne umjetnosti, kao kustos priprema izložbu “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja” koju ćemo početkom listopada moći vidjeti u Umjetničkom paviljonu.

Zidić je i autor povijesnih izložbi u Pragu, 2000. godine i u Den Haagu 2009./2010., posvećenih upravo Bukovcu i zaslužnih za međunarodnu afirmaciju opusa cavtatskog umjetnika. Bukovac je osim afirmacije na likovnom planu postao i statusnim simbolom, čija se djela prodaju i za 100 tisuća eura.

Na izložbi se paralelno bavite opusima i životima i Bukovca i Cabanela. Uvijek je važno poznavati okolnosti?

– To je zanimljiva simbioza. Cabanel je bio obrazovan gospodin, vrhunski školovan, a htjeli to priznati ili ne, Bukovac je bio pučkoškolac. Drugo je njegova inteligencija, darovitost, sposobnost oka, sposobnost asimilacije. Bukovac je s petnaest godina dječak koji dobro govori tri jezika, iza njega je niz intenzivnih zbivanja koja su ga formirala. Oplovio je mnoga mora, doživio pad u duboku utrobu broda, izdržao borbe za opstanak u Južnoj i Sjevernoj Americi, boravak u njujorškoj dječačkoj kažnjeničkoj koloniji, preživio željezničku nesreću s mnogo poginulih i požar na brodu kojim se vraćao u Europu. Moramo mu honorirati više nego dojmljivu borbu za opstanak. Bile su mu 22 godine kad je upisao Akademiju. Shvatio je da treba nadoknaditi izgubljeno.

Njegovu nam prirodu najbolje otkriva njegova autobiografija. U knjizi čitamo o njegovu školovanju u Parizu, o iznajmljivačima soba, o prodaji slika, no ništa o tome da je vidio neku izložbu, pročitao ozbiljnu knjigu; ne spominje imenom ni jednoga kolegu. Zar nije čudno da u njegovih 16 francuskih godina nije upoznao ni jednog književnika ili glazbenika? U Bukovčevoj autobiografiji čitamo frazu da je Manet zaslužni prvak impresionizma. Bio je velik majstor, ali nije bio impresionist i da je Bukovac pratio onodobne najbolje kritičke tekstove, takvo što ne bi napisao. U autobiografiji nema, također, spomena o velikim suvremenicima poput Courbeta, Corota, Toulouse-Lautreca i drugih. Ne vidi se iz knjige ni da je pročitao neku kritiku Diderota ili Baudelairea, a za sebe kaže da je nakon pet godina Pariza vrlo dobro ovladao francuskim. Čitao je bulevarske novine, tamo je naišao i na motiv ‘Velike Ize’.

To je zapravo žuta štampa?

– Da, žuta štampa i žuta literatura, da se razumijemo (inspirirana je bulevarskim romanom Alexisa Bouviera iz 1878. koji je u nastavcima objavljivan u listu La Lanterne, op.a). S druge strane, branim ga od francuskih kritičkih kleveta o kojima piše Rachel Rossner, pametna, obrazovana Amerikanka koja je bolje od ikoga proučila Bukovčevu parišku fazu. Ona piše da je Bukovčeva Iza bila senzacija jeftinih medija i široke publike, a ne kritike.

No, tumači kako je kritika pisala da je Iza prostački model, da je lascivna, da ima kreolsku njušku i tome slično. To su ograničenosti dijela onodobne kritike, emanacije rasizma i kolonijalnog mentaliteta. Bukovac ispada gotovo likovni zločinac jer je njegov model ‘skinut’, a nije ‘gol’. No, što je s Francuzima Boucherom, Courbetovim ‘Podrijetlom svijeta’, Manetom, Lautrecom? U usporedbi s njihovim djelima, Bukovac je pristojan momak, korektan građanin.

Spomenuli ste Rachel Rossner koja je surađivala na izložbi u Klovićevim dvorima o Bukovcu. Trebaju li nam u tako kratkom roku dvije izložbe Bukovca?

– S kolegicom Rossner surađujem od 2006, ako ne i dulje, a engleska istraživanja gđe Beresford-Peirse i Alexa Kidsona pratim jednako dugo. Ja na istraživanja Bukovca, ma čija ona bila, ne gledam kao na nepoželjnu konkurenciju i mislim da bez kritičkih konfrontacija nema napretka u struci; meni konkurentske izložbe, konkurentski spisi ni konkurenti sami nisu neprijatelji. Pri svemu je tome važno – poštivati činjenice i istinu. Što se tiče izložbe Cabanel-Bukovac u Umjetničkom paviljonu, tamošnja se ravnateljica Jasminka Poklečki Stošić već dulje nosi s tom idejom.

Ideja je legitimna jer Paviljona ne bi bilo bez Bukovca, koji je inicijator gradnje i razumljiva je želja da mu se odužimo izložbom u jubilarnoj godini institucije. Bukovčevo djelo pratimo od početka do kraja, izostavljajući mladenačke, diletantske pokušaje. Njegove početke ne uključujemo u pariško razdoblje, jer je to domaći i američki amaterizam; vidjelo se da je darovit početnik koji još nema ozbiljnih slika. Tek za školovanja u Parizu on postaje slikar koji nas može zainteresirati. Naša izložba pruža i uvid u komparativni materijal, omogućuje studijske usporedbe s Cabanelom.

Cabanel Bukovca ispočetka nije htio primiti?

– Nije tu bilo antagonizma; Bukovac je zakasnio na upis i kvota je primljenih već bila ispunjena. No, znalo se događati da netko odustane nakon prvog semestra i da se nekome otvori mjesto. Bukovac i Cabanel razgovarali su na talijanskom. Cabanel je bio dobitnik jedne od najvažnijih francuskih nagrada, Prix de Rome, koja je osiguravala stipendiju i višegodišnji radni boravak u rimskoj Vili Medici. Cabanel je tamo poživio šest godina i naučio jezik.

Bukovac je od njega iznudio obećanje da će ga ‘ugurati’ ako sliku koju donese za nekoliko dana ocijeni dobrom. Cabanel je olako pristao, međutim, Bukovac se nakon kratkog vremena pojavio sa studijom svoje ruke (jer nije imao novca za model). Već u svibnju sljedeće godine njegove su slike prihvaćene na Salonu. Impresivno je reći da je Bukovac 17 puta uzastopce primljen na Salonu, no to je manje impresivno kad se podsjetimo da Cézanne na taj isti Salon nije uspio prodrijeti. Zaključak: Bukovac je posve podudaran s kriterijima akademističkoga Salona.

Koliko je to dobro?

– Nije previše dobro. No, gledajmo na to ovako: koga smo imali do Bukovca koji bi uspio ispuniti zahtjeve najslavnije od svih Akademija? To je već bio uspjeh u smislu edukacije, profesionalizacije, u smislu stjecanja renomea i klijentele.

Kako radite usporedbu Cabanela i Bukovca?

– Bilo je važno omogućiti uvid u originalni Cabanelov rukopis. Izložit će se 12, možda 13 njegovih slika. Primjeri su usporedbi različiti; to su mitološki sadržaji, alegorije, tipološke podudarnosti, simbološke teme, žanrovske analogije. Npr. Bukovac je naslikao nekoliko inačica na temu Adama i Eve, kao što je to prije njega učinio i njegov učitelj. Na toj se temi vidi razlika dvaju karaktera. Na Bukovčevim slikama Adam i Eva su nasmijani, zaigrani, u erotskoj igri. U Cabanela to je trenutak izgona iz raja, pojavljuju se Bog, sudac, anđeli s mačevima. Adam i Eva su prestravljeni.

Kod Cabanela je ovaj motiv pretvoren u egzistencijalnu dramu, kod Bukovca će kušanje jabuke biti prizor užitka u kršenju zabrane. Na tom se primjeru vidi da je kao učitelj dobro djelovao na svoje učenike. Nije presađivao sebe u njih, nego ih je upoznavao s jednom temom, a na njima je bilo da izaberu interpretaciju. Cabanel je studirao historijsko i biblijsko slikarstvo, Bukovac nije. Jedan i drugi slikali su sakralne motive; Bukovac je za sebe govorio da je agnostik. Svi su njegovi motivi ‘na svoju ruku’.

Njegova slika ‘Isus prijatelj malenih’ (‘Pustite k meni malene’): kad se pročita ta zgoda u Bibliji, vidi se da sadržaj biblijskoga prizora nema veze s Bukovčevim prikazom. Isus smireno kaže učenicima da puste djecu k njemu, oni su ih prije toga zadržavali riječima. Bukovac je napravio dramu ni iz čega; na njegovoj se slici praktički vodi rat nasilnika i djece, trgaju im se ruke, djeca se otimlju i bježe. Bukovac, unatoč svemu, ima i vjerodostojnih religijskih prizora. A koliko slikara ima vjeru, pa ni s njom u prsima ne uspijevaju ništa naslikati?

Na izložbi pokazujete i nova djela?

– Nema izložbe koju sam radio, a da se nisam potrudio, uz suradnju sreće, pronaći neku nikad viđenu ili odavno zaboravljenu važnu sliku. Kad sam radio Bukovca u Pragu pripomogao sam da se slika ‘Dalmatinski ribari’ udomi u Hrvatsku i potom izloži u Pragu i Zagrebu. Tako je sada, za izložbu u Umjetničkom paviljonu, stigla desetljećima najtraženija Bukovčeva slika, davno izgubljena ‘Putifarova žena’. Slika je dimenzija 1,56 x 2,56 metara, to je akt u prirodnoj veličini.

Izlagana je na pariškom Salonu gdje je bila zapažena, odmah su je otkupili trgovci Vicars Brothers iz Londona i godinu ili više s njom putovali po Engleskoj i pokazivali je. Od njih ju je kupio veliki kolekcionar Samson Fox. Poslije se slici zametnuo trag i još se ne zna gdje je sve u međuvremenu bila. Naposljetku je kupljena u Češkoj i iz nje iznesena. Sa zainteresiranim sam kupcem i prijateljima otputovao njoj ususret kako bismo provjerili i potvrdili njezinu autentičnost i prenijeli je u Bukovčevu domovinu. Restaurirana je i pripremljena za izlaganje od zagrebačkih majstora restauratora. Sada će je publika i stručnjaci prvi put imati priliku vidjeti kao neprijepornu izložbenu senzaciju. A vidjet će i prelijepi ‘Portret Jozefine Škarice’ (1903.) i još ponešto.

x

We use cookies to give you the best online experience. By agreeing you accept the use of cookies in accordance with our cookie policy.

%d blogeri kao ovaj:
/* ]]> */