Home Hrvatska JESMO LI POSTALI ROBOVI 'NEUPITNIH VRIJEDNOSTI' Jedna od takvih 'vrijednosti' i slijepo...

JESMO LI POSTALI ROBOVI 'NEUPITNIH VRIJEDNOSTI' Jedna od takvih 'vrijednosti' i slijepo uvjerenje da naš turizam 'nezaustavljivo raste'

185
0

Mi koji smo odrastali i sazrijevali u socijalizmu znamo da su u to doba postojala pitanja koja se nisu smjela postavljati. Oni koji su bili bezobrazniji, hrabriji, možda i naivniji, znali su ipak postavljati neka takva, neželjena pitanja.

Ja sam, naprimjer, 1983. to učinio na obuci za vrijeme služenja vojnog roka u Kninu. Naime, jedan su dan predavači tvrdili da naša haubica 122 mm može probiti svaki tenkovski oklop kao od šale, a sutradan da nema protutenkovskog oružja koje može probiti oklop jugoslavenskog tenka T 72. Na kraju drugog predavanja naš kapetan Tanasije Mraović dao je priliku vojnicima da postavljaju pitanja, ali je to učinio takvim tonom da je svima moralo biti jasno da ne očekuje nikakva pitanja, jer je, naravno, sve jasno. Usprkos tome ja sam se, indig­niran činjenicom da nam se prodaju fore, digao i zapitao nisu li te tvrdnje proturječne. Kapetan je izbjegao odgovor, nešto promumljao, raspustio vojsku, a mene pozvao na stranu. “Goldstein, to ti je prvi i zadnji put da si postavio takvo pitanje, jesi li me razumio?” Automatizmom sam odgovorio – “razumijem, druže kapetane” i tako je “razgovor” završio. Mraović vjerojatno nije zaboravio, ali je kasnije zanemario taj razgovor.

U “light” socijalističkoj varijanti, kada bi netko mlad, nadobudan, postavio neko neželjeno pitanje, odgovor bi glasio otprilike – “možda je to točno što tvrdiš, ali nije vrijeme da se postavljaju takva pitanja”, dakle – “nije vrijeme”.

No, i danas, u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj postoje pitanja koja je bolje ne postavljati – danas se kaže da su to “neupitne vrijednosti”. Naprimjer, preispitivati ulogu Franje Tuđmana, Domovinski rat, koncept nacionalne pomirbe, itd. Možda nekako po strani, ali ne i puno manje važna, jest tvrdnja da je Hrvatska prekrasna, da je turizam izvanredno kvalitetan, da nema prave konkurencije, itd. Po tim je izvorima i fenomenalan dvoznamenkasti rast prošle godine i ove, do lipnja, logičan, pa je vehementno najavljivan 5-postotni rast na godišnjoj razini. No, onda se počela događati lipanjsko/srpanjska “rupa”, pa je konstatirano kako su u prvih dvadesetak dana srpnja sve primorske županije zabilježile manji ili veći minus u dolascima gostiju (od tri do čak 12 posto), dok su u noćenjima u manjim zaostacima ili na razini lanjske godine. A onda je prvih kolovoških dana HTZ javio da je srpanj 2018. ipak bio bolji od prošlogodišnjega, za 2%.

Nikome nije drago slušati loše vijesti, a političarima još teže pada kada te loše vijesti moraju komentirati i objašnjavati. To nije specifikum samo naše politike, toga ima posvuda. Međutim, dobra se politika razlikuje od loše po tome koliko se brzo ima volje, snage, znanja i sposobnosti suočiti s lošim vijestima i još više – s “neupitnim vrijednostima”.

Od neočekivano lošijeg turističkog rezultata puno je teže suočiti se s činjenicom da je jedan briljantan sportski uspjeh – ulazak u finale Svjetskog nogometnog prvenstva, umjesto da bude velika promocija za zemlju, nepovratno zagađen sudjelovanjem Marka Perkovića Thompsona na dočeku u Zagrebu.

Naime, na sudjelovanje Thompsona na dočeku reprezentativaca osvrnuli su se  mnogi svjetski mediji i novinske agencije – svi odreda negativno. Konzervativni njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung Thompsona je opisao kao “desnoradikalnog ljigavca i glorifikatora fašizma”, dodavši kako je njegova pojava pokvarila dotad veseo doček nogometaša, a Financial Times piše da je Hrvatska Thompsonovim pojavljivanjem postigla autogol. Drugi mediji pisali su o “fašističkom rokeru”, o “naci-simpatizeru”. Kad se tako piše u svijetu, onda stvarno imate problem.

Ali – ne! Hrvatska neće slušati bjelosvjetske centre, Hrvatska će im prkositi. Predsjednica Republike konstatirala je kako u Thompsonovim pjesmama ne vidi ništa sporno. Nije njoj do liberalno-demokratskih vrijednosti, do doličnog predstavljanja države na svjetskoj sceni. Njoj je važno da se dodvori dijelu javnosti koji joj daje glas, a ne zapadnim medijima i diplomacijama.

Izbornik Zlatko Dalić bio je još jasniji: ”Igrači su rekli da žele Thompsona i Lijepa li si, i to pjeva 95 posto ljudi, a sad bi nam pet posto njih reklo da to ne može. Njih pet posto želi sve nas preobratiti, neka pati koga smeta.”

Dakle, taj na prvi pogled simpatični pjesmuljak “neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta” i ponašanje koje se iz njega izvodi zapravo je trostruki autogol. Kao prvo, jer nije istinit – niti je Hrvatska prvak svijeta niti ima onih koji zbog toga pate (barem ne izražavaju svoju zavist tako da bi to bilo svima očigledno). Kao drugo, autistično ponašanje nanosi nam neizmjernu štetu – u ozbiljnim političkim krugovima, u krugovima “opinionmakersa”, u krugovima onih koji odlučuju u raznim domenama, donijelo nam je više štete nego što su nogometaši učinili koristi. Jer, u ozbiljnim političkim krugovima malo vrijedi što imate 11 ili 22 izvrsna nogometaša, puno je važnije poštujete li kao zemlja neke liberalnodemokratske standarde.

Kao treće, takvo nas ponašanje gura u samonametnutu izolaciju, što dodatno onemogućava da se na pravi način suočimo s problemima – jer “što ćemo mi sada raspravljati o nečemu, kad je (navodno) 95 posto ljudi reklo svoje”.

Sve se odigrava kao u nekom Ionescovu “kazalištu apsurda”, ili, ako hoćete, po obrascu onog vica – vozač iz naše regije vozi autocestom između Münchena i Stuttgarta u suprotnom smjeru. Sluša radio i čuje kako spiker upozorava da tom autocestom “jedan vozač vozi u suprotnom smjeru” te na to uzvikuje: “Ma ne jedan, nego na stotine!”

Iracionalnost u političkom životu nije strana ni drugim europskim zemljama (populizam je svagdje vrlo jak!). Za Hrvatsku je pogubna ta iracionalnost zasnovana na nacionalnoj euforiji, koja katkad graniči s histerijom. Uz nas, najbolji primjer te histerije jest Srbija i njezin predsjednik Vučić koji Hrvatsku uspoređuje s Trećim Reichom (o tome drugom prilikom).

Što se Hrvatske tiče, evo primjera – smije li se reći da bi se za Marka Perkovića Thompsona trebalo zainteresirati naše pravosuđe, i to ne samo stoga što slavi ustaške zločine? Naime, u pjesmi ”Anice, Kninska Kraljice” koja je objavljena 1995. i koju Thompson izvodi sve ove godine kaže se: ”Zbog Anice i pokala vina / zapalit ću Krajinu do Knina. / Zapalit ću dva, tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba.” Dakle, radi se o direktnom pozivu na palež, na nasilje. A u članku 39. Ustava Republike Hrvatske stoji: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.” Postoje, naravno, i zakoni koji to dalje razrađuju.

Još jedan argument u tom smislu: u travnju ove godine Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog Mehanizma za kaznene tribunale (MICT) u drugom stupnju osudilo je Vojislava Šešelja na 10 godina zatvora presudivši da je govorom mržnje (huškačkim govorima) poticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i BiH tijekom ratnih sukoba te da je u tom smislu pridonio protjerivanju Hrvata iz Vojvodine. Tužiteljstvo je zaključilo da je Šešelj na taj način značajno pridonio realizaciji zločinačkog pothvata koji je predvodio srbijanski predsjednik Slobodan Milošević.

Meni osobno presuda Šešelju velika je satisfakcija jer sam prije točno četvrt stoljeća, 1993., pisao da je “novokomponirana historija” koja se stvarala u Beogradu imala “huškačkopolitički smisao”, da je dala prostora huškačima poput Šešelja i da je postala “idejno opravdanje za osvajačke ratove u koje su Srbija, Crna Gora, JNA i dio Srba u Hrvatskoj i BiH krenuli 1991.-1995. godine”.

Općenito govoreći, bez obzira na to što Šešelj više neće u zatvor, presuda je izvanredno važna, jer je prvi put Haški tribunal sankcionirao govor mržnje – svi su drugi osuđeni na temelju političke ili vojne odgovornosti za počinjene zločine. To je presedan od kojeg valja dalje krenuti.

Danas, za nas je bitno – hoćemo li procesuirati Thompsona i kazniti ga zbog “Anice”? Naravno da nećemo, jer Thompsona brani predsjednica Republike i drugi visoki dužnosnici, on je postao “neupitna vrijednost”. U prošloj sam se kolumni zapitao je li pokojni Oliver Dragojević bio lošiji Hrvat od Thompsona zato što je pjevao “vjeruj u ljubav” (a nije poticao druge na palež!) ili “dvi hiljadu i druge godine” (a ne tisuće!). Sada pitam zašto se splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara ispričava što u Splitu uoči Dana pobjede koncert održava Hladno pivo na čelu s Milom Kekinom.

Predsjednica voli pozivati na “jedinstvo”, a uopće ne shvaća koliko, dajući podršku Thompsonu, pridonosi daljoj društvenoj polarizaciji. Zapravo, svjedočimo o “tomsonizaciji” hrvatskog društva koja ne uključuje samo podršku Thompsonu nego i puzajuću ustašizaciju. Dokaza o tome kako se taj huškački, proustaški mentalitet prelijeva u svakodnevicu ima na svakom koraku –  naprimjer, u noći s 1. na 2. kolovoza Hajdukovi navijači koji su putovali na utakmicu u Sofiju zaustavili su se na benzinskoj postaji blizu Beograda, upali u trgovinu i pokrali alkohol, sokove, cigarete i hranu te izašli a da nisu ništa platili. Postaju su išarali grafitima “Torcida Split” te na nekoliko mjesta pridodali i ustaško ”U”. Ustaški radikalizam uvijek je išao ruku pod ruku s kriminalom i u tome ovi razbojnici koji se predstavljaju kao Hajdukovi navijači nisu pogriješili.

Niz ustašoidnih akcija ostavlja dramatične posljedice u društvu, prvenstveno na onima koji su “drugi” i “drugačiji” – na pripadnicima nacionalnih i drugih manjina, na onima koji ne misle kao radikalna desnica. Međutim, kad se sve zbroji – na velikoj su šteti svi hrvatski građani.

Kako se dobro osjećati u zemlji u kojoj je vođa srpske politike u Hrvatskoj Milorad Pupovac po nekim anketama najnepopularniji političar, a da pravih razloga nema, osim, naravno, onog osnovnog – da je po nacionalnosti Srbin?

Kad su se naši današnji najviši dužnosnici zauzeli za prava manjina, poput Sanadera!? Prisjetimo se da je Sanaderov odlazak na čestitanje pravoslavnog Božića i posjeta povratničkom domaćinstvu u zadarskom zaleđu 2004. bio posve nov događaj u političkom životu zemlje. Time je Hrvatska dosegla neke standarde za koje smo mislili da se više nikad neće dovesti u pitanje. Sanader je proširio i prostor tolerancije. Kada se 2006. intenzivirala diskusija o pravopisnim pitanjima, jasno je izjavio da će uvijek pisati “neću”, a ne odvojeno “ne ću”, kako to, bez pravih argumenata, traže oni koji smatraju da će time pravopisanje u Hrvatskoj učiniti “hrvatskijim”. Kao član PEN-a stao je u obranu Predraga Matvejevića koji je bio osuđen zbog navodnog klevetničkog pisanja protiv jednog nacionalistički orijentiranog književnika. No Sanader nije uspio reformirati HDZ, nego je imidž stranke tek izglancao, a ona je u dobrom dijelu svoga članstva ostala stranka sklona nedemokratskom ponašanju, netoleranciji, autoritarnosti.

Sanader je prije desetak godina pokazao put kojim je trebalo ići, ali tim se putom nikad nije pošlo. Drugi bi putokaz mogla biti Njemačka. Nakon njezina debakla na Svjetskom prvenstvu Mesut Özil, njemački nogometaš turskog porijekla, odlučio je završiti reprezentativnu karijeru. ”Imam dva srca, jedno u Njemačkoj, drugo u Turskoj. Neću više igrati za Njemačku dok imam osjećaj rasizma i nepoštovanja. Nekad sam za reprezentaciju igrao s ponosom, ali to više nije slučaj. Ne poštuju se moji turski korijeni. Rasizam nikada ne bi trebao biti prihvaćen. Nijemac sam kad pobijedimo, a imigrant kad izgubimo. Postoje li kriteriji da se postane pravi Nijemac? Zašto sam ja Nijemac – Turčin, a moji prijatelji Lukas Podolski i Miroslav Klose nisu Nijemci – Poljaci? Jer sam iz Turske? Jer sam musliman?” napisao je Özil. Njemačka kancelarka Angela Merkel izrazila je žaljenje zbog Özilove odluke, solidariziravši se s njim. Poznati tjednik Der Spiegel na naslovnici je donio Özilovu sliku i naslov “Otuđenje” (Entfremdung), a potom analizirao načine na koji bi se njemačko društvo trebalo suočiti s izazovom integracije turske i muslimanske zajednice i imigranata općenito. U Njemačkoj dolaziš na naslovnicu uglednog časopisa, u Hrvatskoj te pljuju.

Mate Parlov, vjerojatno najveći sportaš kojeg je Hrvatska ikad imala, odgovarajući na desničarski primitivizam, rekao je: “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svagdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.” Hrvatskoj treba u tom pogledu biti uzor Parlov, a ne Dalić i Modrić.