Milica je nervozno cupkala na aerodromu u Budimpešti očiju uprtih u vrata aviona koji je sletio. Iako se suzdržavala, oči su joj se neprestano punile suzama. Još malo, još samo malo, i vidjet će svoju sestru Jasminku.

Taj susret priželjkuje gotovo 50 godina. U trenu joj pred očima proleti slika malene 18-mjesečne djevojčice u žutom skafanderu, plave kose, bucmastih obraščića; bila je bolesna i dovezli su je u bolnicu; liječnik ju je uzeo iz ruku žene koja ih je posvojila; rekli su im da će se pobrinuti za malu i da će im javiti kada ozdravi. 

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

To je bio zadnji dan, zadnji puta, kada je Milica vidjela svoju malenu seku. I taj rastanak nije nikada zaboravila. Urezao joj se u mozak, u srce, u život. Tražila ju je godinama, uzaludno, posljednjih godina i bez nade da će ju ikada više vidjeti.. 

A sada je tu. U avionu. 

Otvaraju se vrata. Prilazi joj plavokosa žena. Pogledi su im se sreli. Trenutak, dva, i obje su briznule u plač, dotrčale jedna drugoj u čvrsti, dugi zagrljaj.

Foto: Privatni album

Od sestre joj ostala samo jedna fotografija

Milica Vukasović (53) iz malog sela Gajića u Baranji, nakon gotovo 50 godina razdvojenosti, pronašla je svoju sestru Jasminku Cannon (50) iz američkog gradića Streatora u Illinoisu.

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

– Nekada imam osjećaj da je moja i sestrina životna priča kao scenarij za film. To je priča puna boli, patnje, traganja, čežnje, nadanja i ljubavi koja je, eto, na kraju, završila sretno. Sestra i ja ostale smo siročad nakon što nam je umrla majka, a otac nestao nakon boravka u zatvoru. Tada smo se prezivale Jović. Socijalni radnici dali su nas jednoj osječkoj obitelji koja nije puno marila za nas, pogotovo čovjek kojega smo trebali zvati ocem. Bio je pijanica i zlostavljač zbog čega smo, nakon nekog vremena, završile u sirotištu, a potom u drugoj obitelji. Tada se Jasminka razboljela i odveli smo ju u staru Plućnu bolnicu gdje je i ostala neko vrijeme. Kada su nam javili da dođemo po nju, saznali smo da ju je odnijela socijalna služba. Više ju nikada nisam vidjela. Gušila sam se u suzama – prisjeća se davnih godina Milica kojoj je od malene sestre ostala tek jedna fotografija. 

Foto: Privatni album

Jasminku kao bebu posvojili i odveli u SAD

Milica je ostala u toj udomiteljskoj obitelji dok se nije udala 1987. godine i nije uspijevala saznati gdje joj je sestra. Nitko joj nije htio reći da je Jasminka dana na posvojenje bračnom paru Junker koji je 70-tih godina iz Osijeka otišao u Ameriku. Doslovce je prošvercana u Ameriku na putovnicu druge djevojčice. Do svoje osme godine nije znala da joj bračni par Junker nisu biološki roditelji.

– Bila sam sretna u toj obitelji. Znala sam da smo iz Hrvatske. Razgovarali smo na hrvatskom jeziku. A onda sam slučajno našla neke papire na kojima su pisala naša imena i neka druga i papiri su bili iz Jugoslavije. Pitala sam mamu što je to. Ona isprva nije htjela reći, a onda mi je priznala da sam usvojena jer je moj otac ubio moju majku. Bila sam šokirana. Propitkivala sam dalje i tek kasnije saznala da sam zapravo odrasla u laži. Moji posvojitelji su me počeli i fizički zlostavljati jer sam tražila da mi kažu istinu pa sam utočište našla kod Jelene, žene koja je bila obiteljska prijateljica. Ona me je potaknula da tražim svoje biološke roditelje, a kada su moji posvojitelji to saznali, pozvali su policiju i rekli da me je ta žena otela. Tek tada sam uspjela socijalnim radnicima reći što se događa i smještena sam u dom – priča svoju životnu priču Jasminka koja je u međuvremenu zaboravila hrvatski jezik pa se sa svojom sestrom, nakon susreta, sporazumijeva na sve moguće načine, što im dodatno otežava da se intenzivnije povežu.

Foto: Privatni album

Nakon toga promijenila je druge dvije obitelji jer je u prvoj bila ponovno fizički zlostavljana. Imala je osjećaj da je odbačena, da ju nitko ne razumije i stalno se pitala gdje je njega biološka obitelj, jesu li uopće živi, zašto je ne žele… Zbog svih trauma u najosjetljivijoj fazi života završila je na psihijatrijskom liječenju jer se htjela ubiti. Sa 16 godina smještena je u dom za djevojke i tu se osjećala prihvaćenom. Sa 18 je dobila svoj stan, država joj je plaćala režije, školovala se i ubrzo postala tipičnom mladom djevojkom. Nakon par godina se udala i rodila svoje prvo dijete, kći Nikol.

Prvi pokušaj propao je zbog rata

– Mislim da je bila 1989. godina kada sam pisala tjedniku Arena da tražim svoju obitelj ili ljude koji znaju nešto o njoj. Iz Sacramenta mi je se javila žena koja se zvala Jelena i koja je rekla da se moja Jasminka Jović sada zove Jasna Junker i poslala nam je njenu adresu. Napisali smo joj pismo, uspjeli smo uspostaviti kontakt, ali se dogodio rat, mi smo morali otići iz Baranje i opet je sve nestalo. Pisali smo si, ali su se pisma vraćala. Ipak, bila sam sretna što sam doznala da mi je sestra živa – nastavlja Milica svoj dio priče dok ju sestra Jasminka grli i ljubi.

Tek kada je dobila pismo od Milice Jasminka je saznala istinu, da ima obitelj, sestru, polusestru i dva polubrata. Bila je sretna što ih je pronašla no, dogodio se rat i nakon što pisma više nisu stizala, ona se pribojavala da su svi u ratu poginuli. U međuvremenu je rodila još dva sina i život ju je opet udaljio od prošlosti.

Našle se preko Facebooka

Kada je nastala društvena mreža Facebook Jasminka je na njemu otvorila svoj profil. Upisala je oba svoja prezimena, i Jović i Junker. A onda se u zimu 2011. godine dogodilo čudo.

– Igrala sam preko Facebooka igricu Farma u kojoj si mogao komunicirati s drugim igračima. Javila sam se ženi koja se zvala Gordana Koški. Kad je rekla da je iz Osijeka pitala sam poznaje li Milicu ili Stojana. Rekla je da ne, ali da će se raspitati. Nakon nekoliko dana dobila sam poruku ‘Ja sam tvoja sestra. Gdje si ti sve ove godine?!’. Sudbina je htjela da se ipak nađemo – kaže ozarena Jasminka. 

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

Iznenadni ponovni pronalazak sestre bio je šok i za Milicu kojoj je, jednog dana, iznenada, došla SMS poruka: ‘Ako vam što znači ime Jasminka Jović, nazovite me’. Bila je to poruka od Gorane Koški koja je, spletom okolnosti, spojila dvije sestre.

Foto: Privatni album Gorana Koški (na slici lijevo) spojila je razdvojene sestre

No, kako Milici i Jasminki ništa u životu nije išlo bez problema, tako su i na prvi susret morale čekati gotovo osam narednih godina. Naime, tek nakon što je htjela otputovati za Hrvatsku Jasminka je saznala da ona zapravo cijeli svoj život u Americi živi kao imigrant. Nije imala američko državljanstvo, a kada ga je zatražila, uslijedile su godine borbe za administracijom.

– Čim sam dala otiske prstiju, vratila sam si ime koje mi je po rođenju nadjenula prava majka. Potom sam napravila putovnicu i odmah otišla po kartu za Hrvatsku, odnosno Budimpeštu jer za tamo sam imala direktan let. Sve dalje je neopisivo. Ja ne znam hrvatski, Milica ne zna engleski, ali većinu vremena razgovaramo srcem – kaže kroz osmijeh Jasminka koja je sa sobom u Hrvatsku dovela i svoju unuku Nyenah.

Foto: Privatni album

‘Ne možemo se prestati gledati’

Obje sestre vjeruju da ih je spojio Bog, a ne sudbina.

– Sestra je došla na dvadesetak dana i iako smo stalno zajedno, svake noći smo budne do 3-4 ujutro. Ne možemo prestati gledati jedna u drugu, razgovarati na sve moguće načine, i rukama i nogama. Ona želi sve znati, od rođenja do sada. Stalno nešto propitkuje. Otkrivamo da smo slične u mnogočemu. Isto hodamo, imao iste pokrete rukama, palimo cigaretu na posve isti način. Oduševljena je Hrvatskom, posebno svime što jede ili pije jer kaže da hrana u Americi nema ni približno isti okus kao tu. Neki dan sam skinula sa tavana šunku koju sam osušila i čuvala za nju 8 godina. Imali smo feštu. Bila je oduševljena. Meni je lijepo slušati o njenih troje djece, petoro unučadi koje ima, jer ja nemam nikoga. Suprug mi je poginuo u ratu. Sada imam samo nju – kaže Milica grleći svoju sestru koju je pronašla nakon gotovo 50 godina razdvojenosti. Ovoga puta niti jedna neće dopustiti da se ponovo izgube.