Home

VERA ČUDINA O POVIJESNOM FINALU U MOSKVI Neka pati koga smeta… Poslije ove nedjelje, nijedna nedjelja neće biti ista! Došlo je naših pet minuta

Hrvatska nogometna povijest ovih je dana ispisala nove stranice, ne samo za nogomet nego za Hrvatsku općenito. Dokazali ste kako veličina i brojnost neke zemlje nije uvijek uvjet pobjede, već  psihološki  pristup u vrlo neizvjesnim situacijama. Pokazali ste  svim dosadašnjim protivnicima kakav je vaš zajednički duh i njuh, čime ste posramili oholost najvećih. Posadili ste nogometno drvo života za buduće naraštaje, a na savršenim travnjacima velesile, ugravirali svoja imena za sva vremena.

Vi ste s jedanaest kapi vode napojili žedne i nahranili gladne Hrvate. Otjerali ste sumnju u nemoguće, pobili nogometnu gravitaciju, izmijenili gradaciju, hipotezu pretvorili u tezu. Loptom više niste igrali nego plesali, za mnoge ples smrti (naravno u nogometnom kontekstu) čime ste samouvjerene i pune samopouzdanja ostavili otvorenih usta. A možda se pod tom samouvjerenošću i samopouzdanjem zapravo krio njihov strah. Vi ste pobijedili strah vjerom, laž istinom, a tjelesnu bol snagom psihe. Kad igrači počnu tako funkcionirati, a naši su reprezentativci upravo primijenili tu taktiku, ono što im je stajalo na putu, spotaklo se i palo baš kad je trebalo. Nije to sreća, već sudbinska nakana da nagradi one koji se znaju vratiti u igru dok im se protivnička ekipa unaprijed cereka na porazu. Ti nogometni pozeri, koji očito svatko sebe doživljava kao iz filma Svemogući Bruce nije karta za finale, nego za povratak kući. I doista. Do ovog svjetskog nogometnog prvenstva bilo je nezamislivo da se veliki Lassiei ne vrate kući veselo mašući repovima. Ali, sudbina nije voda stajaćica nego varljiva igračica, koja često ispreplete prste, pa onom tko sebe precijeni, u zadnji  tren pokaže srednji prst. Mi ga nismo dobili, jer smo sve dosadašnje utakmice odigrali kao dobri pastiri. A dobrim pastirima, nevidljive ‘vile’ prokrče zarasle staze do ubačaja u mrežu gola.

Iako je naša nogometna reprezentacija od ’98. godine nakon osvojene bronce bila u svojevrsnom vakuumu, ipak smo uspjeli popuniti prostor nogometnim dream teamom. Sve se posložilo u pravo vrijeme, baš kada su hrvatski građani bili nadomak depresije. Božji dlan kroz naše Vatrene pokrio je našu malu zemlju ‘delirijskim’ veseljem, dajući nam na znanje, ako međusobno budemo surađivali na svim životno važnim područjima (a sva su područja jednako važna), kao što to sada čine naši reprezentativci u nogometu, i kroz tamu izgradit ćemo čvrste mostove života. I nogomet je čovjeku učitelj, ako igru obje momčadi pratimo koncentrirano. Fokusirani željama i očekivanjima samo za jednu stranu, gubimo iz vida prednosti i slabosti druge strane.

Izbornik Dalić zajedno momčadi vrlo su svjesni toga i zato su već ušli u legendu. Došlo je naših pet minuta. Došli smo do vrata, držimo kvaku u ruci. Stisnimo je do kraja, uđimo kroz ta vrata i odigrajmo kao budući Zlatni dečki. Iako Francuzi između sebe pričaju kako im Hrvati još uvijek nisu dorasli, hoće li njihov Galski pijetao poslije utakmice kukurikati ili… živi bili, pa čuli. Braniči će im biti najveća slabost, koljeno kod golmana, igranje rukom. Prednosti su im brzina i nagli zaokreti u igri, ovog puta više nego inače. Budimo iznimno oprezni pri izvođenju njihovih kornera. Oni su lukaviji od Engleza po pitanju ponižavajućih izjava u javnosti, ali na terenu vole provocirati načinom igre, čime pokušavaju oslabiti psihičku ravnotežu protivničke ekipe.

Našim reprezentativcima poručujem, neka svatko u sebi ponavlja za vrijeme utakmice: ‘Danas ću izdržati, a sutra ću vidjeti’. Poslije ove nedjelje, nijedna nedjelja neće biti ista.

Moja prognoza (upravo slušam pjesmu Baruna)

Neka pati koga smeta…

Savjetovalište Vere Čudine

098 236 551

099 5990 255