Home

HOPE DOWNS – DEBITANTSKI ALBUM ROLLING BLACKOUTS COASTAL FEVERA Zavodljivi rock soundtrack ljeta

https://www.jutarnji.hr/incoming/dddjpg/7600416/ALTERNATES/LANDSCAPE_780/ddd.jpg
Spread the love

Da ih sretnete na ulici, vjerojatno biste mrtvi-hladni prošli pored tih momaka jer se ni po čemu posebnom ne izdvajaju. Izgledaju normalno, poput konobara u nekom lokalnom, relativno kul kafiću ili tipova koji rade u nekoj IT tvrtki, koji i na posao idu u trapericama, košuljama pastelnih boja ili majicama, a ni po bradama se ne izdvajaju iz mase mladih hipstera. U doba dominacije vizualnog nad svim ostalim to baš i nije neka preporuka za bavljenje glazbom, ali ako kojim slučajem čujete njihov debitantski album “Hope Downs”, teško da ćete ih zaboraviti. Imate li imalo sklonosti prema (alter) rocku i (indie) popu, mogli bi vam postati i omiljenim novim bendom kakvih je danas, nažalost, prilično malo. Naročito onih koji vas mogu osvojiti već na prvo slušanje.

Upravo to čini petorka Rolling Blackouts Coastal Fever s postavom od čak tri gitarista (Fran Keaney, Tom Russo, Joe White) koji ispred kompaktne ritam sekcije (Joe Russo, Marcel Tussie) ravnopravno dijele uloge pjevača i autora pjesama. Mogu se usporediti s Beatlesima, ali Fab Four nisu prava referenca za ovu petorku, kao ni Beach Boys ili Byrds, premda i odjeke spomenutih čujem u pjesmama Rolling Blackouts Coastal Fevera. Njihov debitantski album “Hope Downs” prije svega je zavodljivi gitaristički soundtrack ljeta, kad oslobođen svih stega i briga, barem ta dva-tri tjedna, lijeno krstariš cestom ili blejiš u more.

 

Pa slušaš kako njih trojica nepodnošljivo lako, a zapravo filigranski vješto pletu sunčano gitarističko jangle pop pletivo, ali te istovremeno kroz tople vokalne harmonije pitaju “od čega bježiš?”. E, tu te ipak počnu gušiti melankolija i sjeta jer znaš da je taj tvoj mali bijeg samo privid onoga pravog oslobađanja od okova svakodnevice iz kojih ne možeš uteći. Unatoč tome “Hope Downs” je ultimativno uglazbljenje eskapizma, žudnje za onim gdje bi želio živjeti i što bi volio raditi, maštanja o nekom svojem utočištu i barem idealna zvučna kulisa dokolice uz koju ćeš turažu preubrzane svakodnevice napokon prilagoditi svojem prirodnom ritmu. Sve to ne znači lijenost, dosadu ili beskrvnost.

Naprotiv, Rolling Blackouts Coastal Fever voze u ritmu koji ni na trenutak ne pada tijekom 36 minuta u deset perfektnih pjesama, a s jakom osobnošću i instantnom prepoznatljivošću na tragu ponajboljih značajki R.E.M.-a i The Go-Betweensa, Televisiona i The Triffidsa, The Chillsa i Big Stara, Dinosaur Jr. i Sonic Youtha. Ove usporedbe povlačim samo kako bi vas nagovorio da što prije prigrlite ovaj bend, blizak i ovodobnim sastavima poput The War On Drugs, Parquet Courts i Drive-By Truckers; i kao još jednu potvrdu da je najbolja rock glazba često dolazila iz Australije.

Stoga i nije čudo da je “Hope Downs” objavio Sub Pop iz Seattlea, nekoć moćna lansirna rampa za rakete grunge-rocka, iako je zvuk i stil Rolling Blackouts Coastal Fevera više nalik bendovima s kultne novozelandske etikete Flying Nun Recordsa.

x

We use cookies to give you the best online experience. By agreeing you accept the use of cookies in accordance with our cookie policy.

%d blogeri kao ovaj:
/* ]]> */