Home

Dalićev san za bolju Hrvatsku: Hrabrost, stručnost, poniznost

Spread the love

On nije čovjek koji uživa u svom egu, on je normalan čovjek.

– Da, Dalić je normalan čovjek. Ma zamislite, pa mi cijelo vrijeme pričamo kako je to čudo?! To govori o nekim drugim kriterijima. Sad je došao jedan normalan i pošten čovjek…

Ovako su, prije petnaestak dana, u studiju HTV-a razgovarali o Zlatku Daliću novinar Anton Samovojska i nogometaš Joško Jeličić.

Čudili su se i samoj činjenici da se čudimo – normalnom čovjeku. Takva je to zemlja, takav je to narod. Samo da je normalan.

Što znači poniznost? To je vrlina, sve rjeđa u današnjem svijetu, koja je sama negacija taštine, umišljenosti, uobraženosti, lažnih veličina… Biti ponizan u svakom bi zdravom društvu trebalo biti normalno, uobičajeno stanje. Čovjek koji uspije, a pritom ostane uravnotežen i normalan, posve sigurno nije razmetljivac. Dakle, ponizan je.

John Ruskin, veliki engleski pisac, mislilac i slikar, rekao je da vjeruje kako je “poniznost prva kušnja pravog velikog čovjeka”. Marija Terezija, svetica, redovnica i dobrotvorka, zapisala je:

“Poniznost je govoriti što manje o sebi, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikad ničije dostojanstvo. I birati uvijek ono što je teže kako bi drugima bilo lakše”.

World Cup - Croatia Press Conference | Autor: CHRISTIAN HARTMANNFoto: CHRISTIAN HARTMANN

Sve bi ovo trebale biti vrline, ali u svijetu su nabrojana ponašanja sve češće – mane. Zlatko Dalić je, nakon mnogo, mnogo vremena, prva velika, važna i jaka pojava na hrvatskoj društvenoj sceni koja promiče poniznost kao izuzetnu vrlinu, koji to prenosi i širi.

Nažalost, današnje vrijeme daje prednost onima koji su spremni druge poniziti kako bi sebe uzvisili. Malo je onih koji danas svoju djecu odgajaju da budu ponizna.

Ta se vrlina, štoviše, doživljava kao nepoželjna. Tko ne zna veličati svoje sposobnosti, svoje znanje i svoje vještine, taj će brzo biti izguran, pa i zgažen, od glasnijeg i uvjerljivijeg. Premda taj glasniji nije ni bolji, ni pametniji, ni vještiji. Zato roditelji i ne žele da im djeca budu ponizna, pa da ih netko golemoga ega gazi i ponizi. U školi, na poslu, u društvu, gdjegod…

O poniznosti se puno govori u propovijedima, s oltara se često spominje poniznost, ali mnogo je toga u današnjoj Crkvi što s poniznošću ima malo ili nimalo veze. Političari, pak, i ne znaju za poniznost. Ne spominju je, možda i ne razumiju elementarno značenje te riječi.

Moskva: Trening hrvatske nogometne reprezentacije | Autor: Igor Kralj/PIXSELLFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Nije stoga čudan zaključak kolege Borisa Rašete, što ga je ispisao za Express, da je Dalićeva Hrvatska savršena suprotnost “političkoj Hrvatskoj”.

Prva je uspješna, nesavladiva i izaziva divljenje svijeta. Svi se pitaju koja je tajna njezina uspjeha – tako sićušna država. Moskva ima četiri puta više stanovnika od nje, a u nogometu čini čuda. No za onu pravu, realnu Hrvatsku svi se pitaju:

Kako je moguće upropastiti takav komadić zemlje u kojemu bi sve što dotakneš moglo postati zlato? Kako objasniti činjenicu da je Hrvatska postala poprište “egzodusa biblijskih razmjera”, koji zaobilaze i Afganistanci, premda bi mogla hraniti osam, devet, deset milijuna duša? Imati stope rasta od osam, devet posto, služiti kao uzor, a ne kao opomena?

Zlatko Dalić je, dakle, političarima usprkos, vratio poštovanje poniznosti:

– Uvijek treba vjerovati, pa će onda to i doći. Neće samo od sebe. A to su prihvatili i dečki. I oni vjeruju. Samo ako ostanemo ponizni možemo puno. Ne smijemo dopustiti da nas prebaci, jer onda neće biti dobro. Idemo korak po korak, a ovo neka nam bude zamašnjak…

Od naših političara nikad nismo čuli takve riječi, oni ne znaju za poniznost i oni nisu lideri, oni su razmetljivci koji uzvikuju prazne parole. Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata! Bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta! To vam obećavam ovdje večeras!, viču naši državnici

U još jednom se Dalićeva Hrvatska razlikuje od one političke.

Političari ne vode državu prema pobjedi. Njihov je koncept “tvrdi bunker”, naši vladajući “parkiraju autobus” u svoj prostor obrane i ne dopuštaju da im protivnici s druge strane daju zgoditak.

Oni računaju na penale, oni nikad neće krenuti glavom na kopačku, oni se neće usuditi mijenjati, nemaju hrabrosti napasti ni agencije, ni županije i institute, ni uhljebe i parazite. Znaju da to nosi rizik, a tko riskira – profitira – ali ne uvijek. Katkad i žestoko strada.

Foto: Dubravko Miličić/24sata

Dalić, na primjer, razmišlja drukčije. Evo što je rekao pred utakmicu s Argentinom, koju je vodio jedan od najboljih igrača svijeta:

– Koje su šanse? Igramo protiv jedne od najboljih momčadi na svijetu. Imamo veliki respekt prema njima, ali imamo i poštovanje prema samima sebi. Bit će to veliki izazov, ali moramo vjerovati u sebe i pokazati ono najbolje od nas. Ako idemo na bod, onda nećemo uzeti bod, a ako idemo na pobjedu, onda ćemo možda ostvariti dobar rezultat.

Bilo bi sjajno kad bi naši lideri shvatili da “nemaju što izgubiti”, da umjesto ega i razmetljivih političkih parola mogu preuzeti nešto od Dalićeve poniznosti, stručnost i hrabrosti. Da se ne može pobijediti ako igraš na bod.

No jedna Dalićeva izjava na osobit način ocrtava sve ono u čemu se on razlikuje od naše političke i društvene elite. Novinari Hrvatskog radija prepričali su mu na konferenciji za novinare poziv jednog slušatelja koji je nazvao i rekao da prati sve susrete reprezentacije u traktoru, radeći na polju. Tako mu je lakše, rekao je…

Dalića je baš to oduševilo. Nije se radilo o jeftinom populizmu ni podilaženju kad je u tom čovjeku, u navijaču koji odlazi s traktorom na polje i prati radijski prijenos – možda zbog posla koji se mora obaviti, a možda i zbog živaca koje je lakše sačuvati kraj radija nego kraj ekrana – prepoznao onu pravu Hrvatsku. Baš zbog takvih ljudi mi igramo, baš zbog takvih mi pobjeđujemo, poručio je:

– Mi igramo za obične ljude kojima je hrvatska reprezentacija doručak, ručak i večera. Ovih 25 dana cijela Hrvatska zaboravila je sve svoje probleme i nedaće, navija i veseli se. To nama mora biti ponos i čast da smo donijeli pozitivu u zemlju. Daj Bože da se nešto pomakne nakon ovoga na bolje i da se ta pozitiva nastavi.

Dalić se, dakle, u više navrata tako obraćao običnim ljudima, navijačima koji i ne mogu doći do Rusije. Dalić, posve sigurno, neće ženi kojoj je poplava uništila čitavo imanje reći da je, eto, i njemu jednom pukla cijev u stanu. Dalić, posve sigurno, nikad neće reći da bi Hrvati trebali biti presretni jer žive bolje od nekih tamo Afrikanaca.

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Dalić je, prije svega, jedan od nas. Ne pokušava biti nešto drugo. Ni lažno ni licemjerno. I snažno, doista snažno, izražava samosvijest o potrebi da se takvim i bude:

– Istina, ovo je došlo naglo (enormna popularnost zbog uspjeha u Rusiji, op. a.). Naravno, bio sam jako popularan u vrijeme dok sam bio u Aziji. Kako se nosim s ovom novom popularnošću? Isti sam kao i prije, recimo, 15 godina, ništa se nije promijenilo. Ostao sam normalan i jednostavan. Nemam potrebu iskakati, gurati se u prvi plan. Najvažnije za mene jest da ostanem kakav jesam. Kao i mi svi skupa. Moramo biti dostojanstveni uvijek, u pobjedama i porazima. Samo molim Boga da me ne prebaci! Nadam se da – neće!

U svoj toj skromnosti on nikad neće tražiti alibi za poraz, neće okretati pilu naopako. On sigurno ne bi, poput čitave plejade naših političara, i 25 godina nakon rata u ratnom razaranju tražio opravdanje za ekonomsko nazadovanje.

Prije polufinalnog susreta s Englezima ni jednog trenutka nije propustio, vrlo jasno i nedvosmisleno, reći da smo mi bolja momčad. Ali uz dužno poštovanje prema protivniku:

– Mi respektiramo Englesku, malo se plašimo, jer su sigurno velika momčad. Ali Engleska nije bolja od nas! To je bit priče. Mi prema njima imamo poštovanje, nemamo nikakav loš stav, mlada su i potentna momčad, zaista prema njima gajimo maksimalni respekt. Oni su vrlo težak protivnik, ali razgovarat ćemo nakon polufinala!

Organizirane i karakterne momčadi poput nas su ostale tu u Rusiji, oni ostali frajeri se kupaju već dvadeset dana… 
Dalić živi svoj san, san koji je zaslužio i za koji se svojim ljudskim i trenerskim kvalitetama izborio:

– Živimo svoj san, zaslužili smo to s obzirom na to kakve igrače imamo. Veliki frajeri su otišli doma, a ostali su radnici, organizirane momčadi koje su dale sve od sebe. To je naš ponos i ne mislimo stati…

Tema: Svjetsko nogometno prvenstvo – Rusija 2018.

x

We use cookies to give you the best online experience. By agreeing you accept the use of cookies in accordance with our cookie policy.

%d blogeri kao ovaj:
/* ]]> */