Hrvatska

NOVI ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI, STARA PRIČA O LAŽNIM PROMJENAMA Zdravstvena reforma u koju ni ministar ne vjeruje

https://www.jutarnji.hr/incoming/misa_tudjman16-101216jpg/5376531/ALTERNATES/LANDSCAPE_780/misa_tudjman16-101216.jpg

Ne znamo kako ćemo produžiti očekivano trajanje života. Ne znamo, kako ćemo smanjiti broj pušača i alkoholičara. Ne znamo kako ćemo smanjiti liste čekanja. Ne znamo kako ćemo smanjiti smrtnost od raka i nezaraznih kroničnih bolesti. Ne znamo kakva je epidemiološka slika i dobna struktura pojedinih hrvatskih regija odnosno kakvu zdravstvenu skrb treba svaka od njih. Ne znamo kako i gdje treba smanjiti broj bolnica i bolničkih odjela. Ne znamo kako ćemo smanjiti dug sustava od 9 milijardi kuna. Ne znamo zašto bi privatna primarna zdravstvena zaštita bila učinkovitija od javne. Ne znamo puno toga na čemu se trebao temeljiti novi zakon o zdravstvenoj zaštiti jer su svi relevantni pokazatelji i nužne simulacije te vremenski kontekst, nažalost, izostali, ali ga politika i dalje gura i tvrdi da se radi o reformi.

Zakonski tekst koji ne može ništa promijeniti na bolje kola u javnosti mjesecima, izaziva brojne prijepore i traži odgovore na velik broj pitanja jer se temelji na virtualnoj priči po kojoj su, čini se, neugodna iznenađenja u hodu jedina izvjesna. No, to ne zabrinjava nadležnog ministra Milana Kujundžića niti ga sprečava u nakani da “progura nešto” za što ni sam ne vjeruje da je toliko očekivana reforma zdravstvenog sustava. Tješi javnost rečenicom da “ništa nije tvrda kategorija i sve je moguće mijenjati”. U hrvatskom zdravstvu reklo bi se – ništa novo. Ni revolucije ni evolucije. Samo voda stajaćica u kojoj se sve više guše pacijenti, liječnici, medicinske sestre. Povremeno poneka reanimacija, ali ozbiljnog liječenja ni na vidiku.

Razne politike bore se godinama za prevlast u zdravstvenim prostorom, poprilično neuspješno ako se pitaju građani, baš kao što to ne uspijevaju ni oni koji pokušavaju spasiti javni zdravstveni sustav bez kojeg bi svi s malim plaćama i još manjim mirovinama bili prijevremeno otpisani samo zato što nemaju novca. Za podsjetnik, u Hrvatskoj više od 800 tisuća zaposlenih ima plaće manje od 5000 kuna, a prosjek bruto mirovina je 2600 kuna. No to ne sprečava one koji sve češće uvaljuju “skuplju pitu od tepsije” s argumentacijom da se “javnom zdravstvu ne isplate usluge” koje oni pružaju.

Istina, povremeno se zatalasa nešto snažnije ali uglavnom “isplivaju” tek vlastiti interesi. Kratkotrajne pobune malo dignu atmosferu ovisno o tome čačka li u tom trenutku netko po primarnoj ili bolničkoj zaštiti, lijekovima… ali, sve u svemu, u Hrvatskoj ništa novo. I tako tridesetak godina. Gubici konstanta, liste čekanja uobičajene, dijagnostički uređaji na izdisaju, u ministarskoj je fotelji u prosjeku svake druge godini nova faca. Odgovornost prema trošenju čak 23 milijarde kuna u drugom je planu dok “grebatori” raznih provenijencija pokušavaju dobiti svoj dio kolača, u čemu nerijetko i uspijevaju. Dakako, na štetu građana. Nevjerojatna je ležernost izostanka interesa da se konačno sredi jedini sustav koji se tiče doslovno svih građana, pa čak i onih koji će se tek roditi.

Da je zdravstvo u hrvatskom političkom prostoru zadnja rupa na svirali, potvrđuje prošlotjedna rasprava o Zakonu o zdravstvenoj zaštiti na kojoj je u sabornici nazočilo samo tridesetak zastupnika. Mogla su se čuti samo “naučena” izlaganja iz kojih se jasno iščitavaju interesi pojedinih skupina, ali bez neke stvarne brige o onima kojih se u najvećoj mjeri tiče taj zakonski prijedlog – pacijenata. Uglavnom se iz zastupničkih usta mogao čuti zagovor za “poklanjanje” ordinacija liječnicima PZZ-a kao da su ih dobili u naslijeđe od pokojnog djeda, a zapravo se prave dobrima s tuđom imovinom ili bolje rečeno: imovinom građana. Argumentacije za tu ideju nisu imali, ali su kao dobri učenici ponavljali ono što su jučer čuli na televiziji tijekom prosvjeda liječnika. Po njima, sveopća će privatizacija zaustaviti odlazak liječnika u inozemstvo.

Tek su rijetki stidljivo pokušavali objasniti da je samo javno zdravstvo dostupno svima, dok sve ostalo košta puno, a malo daje. Ne razumiju, očito, da baš oni kao zastupnici koje su izabrali građani moraju zahtijevati od nadležnog ministra da se u hrvatskom zdravstvenom sustavu konačno mora znati tko radi, a tko ne, odnosno da plaće ovise o količini obavljenog posla i ishodima liječenja. Zašto nabave s “pinkom” prolaze ispod radara ili zašto rad u privatnoj praksi bez dozvole ravnatelja, zapravo, nikog ne zabrinjava, čak i kad se to čini tijekom radnog vremena u bolnici? Zastupnici ne bi smjeli, a vjerojatno hoće, dignuti ruku za to da kriterij za određivanje nacionalne bolnice, primjerice, bude 70 posto pacijenta iz drugih područja Hrvatske. Neće inzistirati na kategorizaciji i akreditaciji bolnica (čeka se već dvadesetak godina) ni na centrima izvrsnosti i jakim domovima zdravlja koji će smanjiti nepotrebni pritisak na bolnice.

Trebali bi pitati ministra zašto trećina svih hrvatskih liječnika radi u Zagrebu, a novac za specijalizacije stiže iz svih dijelova zemlje. Nisu saborski zastupnici shvatili ni činjenicu da zemlje EU sve češće pokušavaju inaugurirati javno zdravstvo jer je postalo razvidno da je učinkovita, jeftinija, kvalitetnija privatna zdravstvena zaštita tek teška šarena laž na koju su bile nasjele i Švedska, Poljska, Slovačka, pa su se na kraju pokajale zbog eksperimenta. No, čini se da Hrvatska radije uči na svojim nego na tuđim greškama. Zastupnike ne muči ni sinergija javnog i privatnog, tako da neki primaju javnu plaću za koju rade malo, nerijetko i samo tri dana u tjednu, ali zato često borave u svojoj privatnoj praksi. Javna je tajna da u hrvatske bolnice teško dolaze nove metode liječenja, premda su u konačnici učinkovitije i jeftinije, jer oni koji su zbog svog privatnog biznisa u sukobu interesa ne žele “javnu” konkurenciju.

Ima li ijednog šefa klinike za oftalmologiju koji u Hrvatskoj nema privatnu praksu? Kažu znalci, tek rijetki! Treba li se onda čuditi što nijedna hrvatska bolnica nema laser za skidanje dioptrije ne zato što je skup, nego zato što bi bio opasna konkurencija? I ne samo okulistika nego i druge specijalnosti mogle bi raditi velik broj zahvata, u slobodno vrijeme, koje ne plaća HZZO. Tako bi bolnice mogle dodatno zarađivati u poslijepodnevnim satima kao i većina liječnika i medicinskih sestara, ali to je zabranjena tema jer ipak su bogovi, pardon: šefovi, prvo bradu stvorili sebi.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti trebao je postaviti zdravstveno srce na pravo mjesto. No, dogodilo se zapravo očekivano – umjesto da se rezolutno i u komadu riješe problemi primarne zdravstvene zaštite i bolničkog sustava koji bi trebali živjeti u maksimalnom suglasju Zakon ne nudi ništa što ulijeva povjerenje da bi sutra moglo biti bolje. Dapače, ponuđeno će, ostane li netaknuta ideja ministra zdravstva, pomoći daljem urušavanju zdravstvenog sustava zbog činjenice da ćemo i dalje imati nedovoljno učinkovitu PZZ, 63 bolnice od kojih su mnoge nepotrebne, a osobito dio odjela u njima koje se nitko ne usuđuje taknuti, gubitke koji rastu, ministre koji se ne usuđuju reći kolegi financijašu za istim stolom u Vladi da je dužnik, odnosno da zbog njegove neuplate u zdravstvenu blagajnu onog na što je obvezan zakonima dubioze postaju perpetuum mobile.

No, kako zdravstveni ministri ne obavljaju svoj posao, tako ostatak Vlade vjeruje da su se zakoni samo šalili. Do šale nije jedino građanima, ali njihov se glas slabo čuje ili bolje rečeno: politika kaže – tko ih šljivi, nitko ih ništa ne pita, kao da novac za cijeli sustav ne dolazi baš iz njihova džepa, nego je tamo zahvaljujući genijalnosti trenutne političke ekipe.

x

We use cookies to give you the best online experience. By agreeing you accept the use of cookies in accordance with our cookie policy.

%d blogeri kao ovaj: