Scena guranja bosonogog devetogodišnjeg dječaka Cesarea Avenatija u vozilo njegova oca Allesandra i suze majke Nine Kuluz bili su vrhunac višegodišnje pravne bitke dvoje roditelja za skrb o djetetu, bitke u kojoj je pobjedu odnio otac. Talijan se za sina izborio pravnim sredstvima, no svi ti pravni argumenti pali su sada u drugi plan. Krici, otimanje i suze maloga Cesarea nikoga nisu ostavili ravnodušnim, a kakve će dugoročne posljedice ove mučne scene ostaviti na devetogodišnjeg dječaka, pitanje je svih pitanja.

Jedan od rijetkih koji su preživjeli ovakvu situaciju je novinar Dalibor Bosančić, danas 47-godišnjak, kojeg je socijalna služba, kao dječaka koji tada nije imao ni sedam godina, nasilno odvukla od njegove udomiteljske obitelji da bi ga predala u ruke biološkoj majci. Njegova životna priča više je nego potresna, a ekskluzivno za Jutarnji list prepričao je događaj koji je, kako kaže, obilježio njegov život – trenutak kada dvije socijalne radnice 1977. godine dolaze po njega u Irig, mjesto podno Fruške gore.

– Strpale su me u auto i odvezle u Srijemsku Mitrovicu mojoj biološkoj majci. Plakao sam, otimao se, gledao kroz stražnje staklo kako se kuća u kojoj sam proveo sretno djetinjstvo sve više i više udaljava. Tamo sam naučio hodati, govoriti, bio sam treće dijete u obitelji koja me udomila i prihvatila kao svojega. Moji udomiteljski roditelji, koje sam zvao mama i tata, imali su dvije kćeri koje sam smatrao svojim sestrama. Moj otac, koji to nije, štrikao mi je odijelca. Na fotografijama iz tog razdoblja vidi se da sam bio stvarno sretno dijete. I onda rez. Nešto što svi ti ljudi iz socijalnog, pravnog i svih drugih sustava ne mogu shvatiti jest da, unatoč pravu i pravdi, u tom trenutku kad nasilno odvlačiš dijete, kao što se dogodilo Cesareu, režeš dječje emocije. Mene su predali biološkoj majci koju sam dotad vidio samo nekoliko puta u životu. Djeca ne mogu nasilu nekoga voljeti niti zavoljeti – kaže Dalibor, koji pretpostavlja da sve to, možda na malo drugačiji način, proživljava i mali Cesare. I upravo je zato odlučio ispričati svoju priču. Dijete u ovakvim slučajevima, smatra, mora biti u prvom planu, a to ovdje, napominje, nije tako. Ni njega, kao ni Cesarea, nitko ništa nije pitao.

Daliborova životna priča u udomiteljskoj obitelji počela je kada je imao samo 14 dana.

– Danas bez zadrške govorim da sam bio neželjeno dijete. Moj je biološki otac bio jako bogat, a majka iz vrlo siromašne obitelji. Ona s izvanbračnim djetetom nije mogla boraviti u roditeljskoj kući, a obitelj mog oca zabranila je da se njome oženi. Jednostavno, to je tada bila velika sramota. Kad si rođen ‘70. na selu i kada te ostavi otac, ti si kopile. Danas razumijem da mi je biološka majka time što me dala u udomiteljsku obitelj željela osigurati neku sigurnost. U jednom trenutku udomitelji su mi priopćili da postoji i jedna druga mama. Trebala je doći u posjet.

Imala je crvenu kosu, a pamtim da sam je, kako nisam znao pravilno izgovoriti ‘r’, zvao ‘cuvena mama’. Imao sam četiri godine. Kada je došla na vrata, pobjegao sam svojoj udomiteljskoj majci i sakrio joj se pod skute. Prije toga je, rekli su mi udomitelji, moja biološka majka došla u posjet samo nekoliko puta, na sat, dva da me vidi, i onda bi otišla. Živjela je u Srijemskoj Mitrovici, četrdesetak kilometara udaljenoj od Iriga. Kasnije sam majku, koja je, kad sam imao godinu dana, dobila posao, pitao da zašto nije onda došla po mene i odvela me k sebi, ali nisam dobio odgovor. Samo je šutjela – priča Dalibor svoju životnu priču.

Nova majka, novi dom

I onda se, odjednom, dogodio rez koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovu životu i emocionalnom sazrijevanju. Sretno djetinjstvo, odlasci na jezero, igre nedaleko od crkve i štirkana dječja odijelca postala su stvar prošlosti. A razlog nevjerojatan, bizaran.

– Moja je majka podnijela zahtjev za stan, a na bodovnoj listi si bio bolje rangiran ako si imao dijete. Shvatila je da će, ako me vrati k sebi, imati bolje izglede na natječaju. I uspjela je, dobila je stan. Udomiteljska obitelj nije me uspjela posvojiti jer bi im za to bila potrebna suglasnost moje majke, koju ne bi dobili. I tako sam, u pratnji socijalnih radnica i majke, došao u Srijemsku Mitrovicu – nastavlja Dalibor Bosančić i prisjeća se prvih godinu dana u svojem novom domu.

– Kad smo došli k mojoj biološkoj majci, dali su mi kekse, sok, smirio sam se. Ali moja je majka željela da je zavolim nasilu. Ona je odlazila na posao, a ja sam ostajao sam kod kuće, zaključan. Izlazio sam iz kuće kroz prozor, preskakao ogradu, bježao. Ali, gdje sam kao dijete od šest godina mogao pobjeći? Strašno sam patio za svojom udomiteljskom obitelji, stalno sam plakao, nisam htio jesti, smršavio sam. Kad bi majci rekao da želim svojoj mami, misleći pritom na udomiteljsku majku, ona je vikala: ‘Ja sam ti majka, njih više nećeš ni vidjeti ni čuti!’ Kad bih rekao da mi ona nije mama, da imam drugu mamu, dobivao bih batine. Iznad vrata stajala je šiba od vrbe koju sam zvao Mirka. Govorila mi je da me je ta obitelj udomila zbog novca, da su u sobu proveli neku cijev od grijanja i da su me željeli ugušiti. Možete zamisliti kakav je to bio košmar u glavi šestogodišnjaka.

Moja je biološka majka svojim djelovanjem, pričama, batinama i šamarima kod mene stvorila odbojnost prema ljudima koje sam smatrao obitelji – nisam znao je li to što ona govori istina ili laž. Međutim, nastavio sam patiti za ljudima s kojima sam proveo najsretnije dane djetinjstva. Moja teta, majčina sestra, vidjela je koliko patim, pa je uspjela nekako organizirati da me udomitelji dođu vidjeti dok je majka na poslu. U tim bi se trenucima osjećao kao da sam kod kuće jer život s biološkom majkom za mene je bio pakao. A kad bi doznala da su me udomitelji krišom došli vidjeti, dobivao bih batine. Njoj bi to dojavio netko od susjeda. I što su učinile institucije – priča Dalibor, kojeg su, kaže, otrgnuli iz obitelji koju je volio i koja je voljela njega te ga gurnuli majci koju nije znao voljeti jer je nije poznavao. Ostao je u rascijepu. Jesu li institucije koje su odlučile o Cesareovoj sudbini vodile računa o tome, pita se novinar.

Od trenutka kada se vratio biološkoj majci, batine su postale standard, i ne samo zbog spominjanja jedine obitelji koju je poznavao.

Emocionalno retardiran

– Imao sam određene zadatke. Sjećam se da sam morao pospremiti kuću dok se majka ne vrati s posla jer bi joj poslijepodne prijateljice dolazile na kavu, pa je sve moralo biti čisto. Ako to ne bih učinio, dobivao bih teške batine. Kad sam imao 11 godina, znala me stjerati u kut između ormara i zida i tući me potpeticom po glavi sve dok ne bih prokrvario. Zatim me vodila na šivanje i govorila da sam pao, a ja sam morao šutjeti – prisjeća se Dalibor, kojeg su, uza sve to, djeca u školi zadirkivala jer nije imao oca. Kad je navršio 18 godina, dočekao ga je novi rez.

– Majka mi je rekla: ‘Ja sam svoju dužnost obavila, možeš izići van’. I tako sam od 18. godine sam. Bio sam gurnut u svijet i morao sam odabrati put kojim ću krenuti. Umjesto kriminala, odlučio sam učiniti nešto od sebe. Danas mislim da sam, na profesionalnom planu, nešto i postigao. Ipak, ostao sam emocionalno retardiran. To znači da ni danas, s 47 godina, ne vjerujem ljudima, svima prilazim s rezervom, sve je to ostavilo traga na meni. Na neki se način bojim ljudi, sve tri puta provjeravam i pet puta važem. Neki, koji me vide na ekranu, za mene će reći da sam hladan, leden ili prepotentan, ali oni zapravo ne znaju pozadinu mog ponašanja i karaktera – priča Dalibor, koji posljednje dvije i pol godine vodi emisiju “Zdravlje na kvadrat”, čiji je i idejni začetnik, a koja se emitira na Novoj TV. Trenutno je uzeo kraći predah i planira neke nove projekte.

– Novinarstvom sam se počeo baviti tako što sam radio na jednoj folklornoj manifestaciji u Srijemskoj Mitrovici i došao u doticaj s ljudima iz tamošnje radiopostaje koja danas, doduše, više ne postoji. Kako je ta ekipa često odlazila na izlete, imali su rupu u programu i trebali nekoga da je popuni. Neko je od njih rekao: ‘Pustimo ovog malog da nam popuni rupu’ i onda je ‘taj mali’ napravio takav kaos da su uslijedile stotine poziva, a ja sam nastavio raditi na radiju. Uvijek ti pomažu ljudi koji ti pomažu pa su me tako s radija gurnuli na televiziju.

I onda je došao nesretni rat. Zatekao sam se u JNA, bio sam kurir generala Antona Tusa. On mi je rekao da će biti rata i pustio me iz vojske dva mjeseca ranije. Otišao sam kući u Mitrovicu, a kad sam se pojavio majci na vratima, iznenađeno me pitala što tu radim. Rekao sam joj da sam pušten ranije i da će biti rata. A onda sam čuo kako s tadašnjim suprugom u kuhinji razgovara o tome kako bi trebalo otići u vojni odsjek i prijaviti me kao bjegunca. Tada sam odlučio pobjeći, a pomogao mi je ujak, njezin brat, organizirao je moj bijeg. Maskirali su me u konduktera autobusa, dali su mi plavu kutu i onu blagajnu, jer vozače i konduktere nisu provjeravali.

Čudan i egzotičan

– I kako to obično biva, u životu upoznaš razne ljude i na kraju ti pomognu oni od kojih to najmanje očekuješ. Početkom 2000-ih došao sam na HRT, nekima sam se činio pomalo egzotičan, čudan. Mjesecima sam se držao onog, kako se kaže, ‘krušku pod njušku’. Onda je netko odlučio da me se pusti u službu za jezik i govor, gdje sam postao jedan od najboljih, pa su me počeli puštati i na ekran. Radio sam reportaže, a najdraže mi je bilo raditi ljudske priče i tu sam se profilirao. Zatim su me premjestili u Informativni program, gdje sam pratio sve te ‘crne’ slučajeve, pa sam napravio pauzu, pa radiopostaje, pa vlastita tvrtka za radijski i TV program, radio sam jednu emisiju za lokalne TV postaje i, na kraju, prije nešto više od dvije godine, emisija ‘Zdravlje na kvadrat’. Emisija koja ne podliježe politici. Sada se događa da me ljudi zovu za savjet – koju tabletu popiti kada ih boli glava ili trbuh – priča Dalibor, koji je, unatoč teškom djetinjstvu i mladosti, ostao u kontaktu sa svojom udomiteljskom obitelji, ali i s majkom.

– S udomiteljima održavam kontakt, oni su ljudi poodmakle dobi, sada su baka i djed, a ta golema ljubav koju sam imao za njih u nekom je trenutku jednostavno negdje nestala. I jučer (u srijedu, op. a.) sam se čuo s njima kako bih provjerio neke činjenice prije ovog razgovora. S biološkom se majkom čujem jednom godišnje i to je sve. Uz dužno poštovanje, želim joj da poživi sto godina, ali prema njoj ne osjećam ništa. Ovo je ružno što ću izgovoriti, neka mi Bog oprosti, ali moja majka se sa mnom trudi komunicirati samo kad me vidi na televiziji ili kad nešto pročita o meni, ali čim me nema na ekranima, onda sam nebitan – priča Dalibor Bosančić, koji se na kraju našeg razgovora ponovno vraća na slučaj malenog Cesarea i događaj koji je sablaznio domaću javnost, a njega podsjetio na najmučnije događaje iz djetinjstva.

Trajna ‘uspomena’

– Ovo što se dogodilo, to dijete nije smjelo doživjeti. Zato i pričam svoju priču, no u njoj nisam bitan. Danas sam odrastao čovjek, ali sam emotivno osakaćen jer su institucije, te socijalne radnice, sutkinja i njezina odluka, u meni ubile svaku emociju. Branili su mi da viđam udomiteljsku obitelj i pokušali me natjerati da u dobi od šest godina zavolim biološku majku koju do tada nisam niti poznavao. Proklet je taj sustav kojem su djeca samo brojevi na papiru, gdje se gledaju krivi interesi, a i zakoni su, po mom mišljenju, glupo napisani. Mene, baš kao ni malog Cesarea, nitko ništa nije pitao – zaključuje Dalibor Bosančić priču o prekinutom djetinjstvu, odvajanju od jedne i prisilnom guranju u drugu obitelj.

Hoće li, kao odrastao muškarac, prisjećajući se tog kobnog 19. lipnja 2018., sličnu priču ispričati i Cesare Avenatti, ostaje nam vidjeti. Za razliku od Dalibora Bosančića, kojem su, na sreću, neki detalji njegova nasilnog odvođenja od obitelji koju je volio, uslijed protoka vremena, ostali u magli, Cesare taj privilegij neće imati. Njegov očaj ostaje zabilježen kamerom pametnog telefona. Hoće li se itko od onih koji su do toga i doveli Cesarea jednog dana sjećati, nositi ga na savjesti i zbog te se sramote crvenjeti?