Home Hrvatska ISTINA KOJU NAPADNO IGNORIRAJU I PREDSJEDNICA I VLADA Mjera koja bi doista...

ISTINA KOJU NAPADNO IGNORIRAJU I PREDSJEDNICA I VLADA Mjera koja bi doista zaustavila pad stanovništva mjera je o kojoj gotovo nitko ne govori

1
0

Hrvatska je ovaj tjedan dobila još jedan dokument populacijske politike, peti takve vrste u posljednjih 20-ak godina. Ovaj put stigao je s Pantovčaka, a osobno ga je, u suradnji sa savjetnicima, napisala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Gotovo u isto vrijeme dok je predstavljala svoj dokument, u resornom Ministarstvu demografije održan je sastanak 15-ak stručnjaka s područja demografije, migracija, tržišta rada i obiteljske politike – radne skupine koja će u narednih godinu dana raditi na – još jednom dokumentu populacijske politike. Ukratko, do proljeća sljedeće godine, po svemu sudeći, Hrvatska će imati šest strategija obiteljske ili populacijske politike. A do tada će, prema postojećim pokazateljima, imati i još barem 50-ak tisuća građana manje nego što ih ima sada, bez realne nade da bi se trend mogao preokrenuti.

Od 1996. godine, kad je donesen prvi dokument, stanovništvo Hrvatske smanjilo se za oko pola milijuna. I to ne zato što bi tadašnja strategija bila potpuno promašena ili neuspješna, unatoč svim glasnim kritikama koje je doživjela, ili zato što bilo koje mjere, kako je politika više puta potpuno pogrešno tvrdila, uopće ne mogu utjecati na to “koliko će i kada ljudi imati djece”. Mi, zapravo, ne znamo bi li strategija išta promijenila jer, jednostavno, nikad nije provedena. Istu su sudbinu doživjele i sve sljedeće strategije – ostale su mrtvo slovo na papiru. Gotovo je izvjesno da će isto proći i predsjedničin dokument, koji je, osim toga, svojom formom bitno lošiji od prethodnih, osobito od onog posljednjeg, iz 2015., u kojem je, bez filozofiranja, napravljen kratki obrazac svih potrebnih mjera, i to temeljem iskustva nekih drugih, uspješnijih država.

Predsjedničin dokument je skup 45 mjera i u njemu je doslovce pobrojano sve čega bi se čovjek mogao dosjetiti, uz istovremeno pomno izbjegavanje svega što bi moglo biti škakljivo u bilo kojem pogledu. Predsjednica tako predlaže veće plaće, besplatni vrtić za sve, univerzalnu naknadu za djecu, delimitirane roditeljske naknade, produženi boravak u svim školama za svu djecu do 5. razreda, reformu javne uprave… No, nigdje ne govori kako, kada i kojim novcem bi se te mjere/želje mogle ispuniti. Formalno, predsjednica nema ni kapaciteta ni budžet da bi razradila konkretne mjere, rokove i implementaciju, ali teško se oteti dojmu da je ipak mogla uložiti malo više truda, pa barem neke od njih preciznije razraditi i predložiti kako ih i kada financirati. Jednako tako bode oči kako je gotovo napadno izbjegla progovoriti o prekarnom radu i nesigurnim radnim mjestima, koja su svakodnevica hrvatskih mladih obiteljii. Nigdje se nije osvrnula na radno zakonodavstvo i na temelj svakog obiteljskog planiranja – siguran posao, koji se, unatoč sve većem problemu pronalaska radne snage, u Hrvatskoj i dalje teško može dobiti. No, najjači je dojam da je, lijepo nabrajajući sve moguće demografske mjere, naprosto odlučila – kao, uostalom, i svi politički kreatori prethodnih dokumenata – ignorirati onu ključnu: useljeničku politiku. U iscrpnom izlaganju iznosila je točne brojke i procjene, ali bez ikakve suštinske interpretacije. A brojke su takve da je potpuno jasno da bez useljavanja većeg broja mladog stanovništva Hrvatska ni na koji način ne može zaustaviti pad stanovništva. Takav se zaključak može vrlo lako plastično ilustrirati najosnovnijim brojkama. Ove godine će 45. rođendan – a time i faktični kraj fertilnog razdoblja – obilježiti generacija žena rođena 1973. godine. Te je godine u Hrvatskoj rođeno oko 33.500 djevojčica. U fertilnu će dob istodobno ući djevojke rođene 2003. godine, odnosno one koje će sada napuniti 15 godina. A te, 2003. godine, u Hrvatskoj je rođeno oko 19.500 djevojčica.

Dakle, broj žena koje ulaze u dob za rađanje manji je za 40 posto od broja žena koje iz te dobi izlaze. A tijekom cijelog perioda u kojem je ta neusporedivo veća generacija žena iz 1973. bila u vrhu svoje fetrtilne dobi, negdje između 25. i 35. godine života – dakle u razdoblju od 1998. do 2008. – prirodni je prirast bio negativan. Konkretno, umiralo je između 5000 i 13.000 ljudi više nego što ih se rađalo. Sve kad bi se odmah, od sutra, provele baš sve predsjedničine mjere – od neograničenog povećanja plaća do besplatnog vrtića za svu djecu i ostvarenja potpune ravnopravnosti spolova – može li se očekivati da će, unatoč svem iznenadnom blagostanju, gotovo dvostruko manji broj žena imati tako velik broj djece da nadoknadi minus i stvori plus nad brojem umrlih, i to u državi u kojoj je trenutno broj starijih od 75 godina dvostruko veći od broja djece mlađe od 5 godina?

Da se razumijemo – predložene mjere su prijeko potrebne, jer bi njihovo uvođenje uvelike poboljšalo standard i kvalitetu života sadašnje djece i njihovih roditelja. Pa i kad se zbog uvođenja ovih mjera ne bi rodilo ni jedno dijete više, napravili bismo puno. Međutim, pad stanovništva bez ozbiljnog useljavanja ne bismo promijenili – domet svih ostalih mjera u tom je smjeru sada vrlo skroman. Bilo bi nepravedno reći da ova Vlada – koja od početka demografiju postavlja kao prioritetni problem – nije učinila baš ništa. Doista je povećala limit naknada za drugih šest mjeseci dopusta nakon rođenja djeteta s mizernih 2600 na ipak povoljnijih 4000, s ciljem da ih u budućem razdoblju potpuno delimitira, doista će od sljedećeg mjeseca 100.000 djece više imati pravo na dječji doplatak s konačnom nakanom da ga kroz koju godinu primaju sva djeca, doista se radi na projektu popodnevnog rada vrtića.

No, te mjere bi imale smisla da projekcije pokazuju da će Hrvatska biti u sadašnjoj situaciji tek za 20-30 godina, pa se sada lagano počinje raditi na sprečavanju problema: demografi su još 80-ih godina prošlog stoljeća prognozirali ovakav rasplet situacije “ako se ništa ne poduzme”. A nije se poduzelo praktički ništa.. Sad je za te “kamilica-mjere” ipak prekasno, barem ako im je cilj kratkoročno podići natalitet. Njega naprosto neće biti bez useljeničke politike. A ona je u Hrvatskoj iznimno zapaljiv materijal zbog dogme “očuvanja hrvatskog identiteta”. Kad je dr. Jakov Gelo, ugledni demograf i bivši šef Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, 2006. godine, kao savjetnik Jadranke Kosor za izradu populacijske politike, javno izrekao da je Hrvatskoj nužno useljavati najmanje 15.000 osoba više nego ih se iseli, i to stanovnika mlađih od 40 godina iz država čiji se stanovnici mogu relativno lako integrirati u društvo i kojima je Hrvatska financijski interesantna – nabrojio je prije svega Srbiju, Kosovo, Ukrajinu i Rumunjsku – nastala je prava politička drama. Vlada je tražila da to demantira, što je on principijelno odbio, pa je danima takav ishod demantirala sama Vlada. Da useljavamo Srbe? Da useljavamo Kosovare? Da ugrozimo naš hrvatski identitet?

U konačnici nije donesena nikakva useljenička politika, a dramatični pad stanovništva se nastavio – kako prirodnim putem, tako i masovnim odseljavanjem nakon što smo 2013. ušli u Europsku uniju. Danas je i jedini logični prijedlog dr. Gele, na žalost, neupotrebljiv, iz nekoliko razloga – godišnje bi nam trebao daleko veći broj useljenika, a stanovnicima dobrog dijela zemalja koje je predložio Hrvatska više nije zanimljiva destinacija. Srbi i Bosanci, osobito oni koji imaju i hrvatsku putovnicu, odavno su otišli u bogatije zemlje EU, baš kao i Bugari i Rumunji – a s njima i deseci tisuća samih Hrvata, koji su sa sobom poveli cijele obitelji i sav mogući budući kapital, među kojim i onaj natalitetni. Oni će svoju djecu rađati negdje drugdje, kao što će to, očito je, činiti i njihova djeca. Ipak, u svojem dugonajavljivanom dokumentu predsjednica je ovo, najočitije pitanje, izbjegla. Sramežljivo je, jedva primjetno, spomenula mjeru useljavanja u skladu s potrebama tržišta rada. Koga i odakle – nije željela odgovoriti, čak ni kad joj je postavljeno izravno pitanje. Hrvatski će identitet takvim pristupom politike doista ostati netaknut. Očuvan, za povijest – jer naroda će jedva biti.