Home Hrvatska Home PROČITALI SMO ČLANAK NEW YORK TIMESA KOJI ĆE ŽELJKA MARKIĆ POKLONITI PREMIJERU...

PROČITALI SMO ČLANAK NEW YORK TIMESA KOJI ĆE ŽELJKA MARKIĆ POKLONITI PREMIJERU PLENKOVIĆU Kako su u Švedskoj odlučili da če odgajati djecu u vrtićima

11
0

Predsjednica udruge U ime obitelji, Željka Markić, poručila je premijeru Andreju Plankoviću da će mu za Uskrs pokloniti primjerak New York Timesa u kojem je opisano iskustvo jednog švedskog vrtića koji inzistira na rodnoj ravnopravnosti i neutralnosti rodnih uloga.

Potražili smo taj članak provjerili što se to događa u Švedskoj.

Evo što piše u članku naziva ‘U Švedskim vrtićima dječake uče plesati, a djevojčice vikati’:

‘Nešto nije valjalo s Pingvinima, grupom djece u vrtiću Seafarer u šumom okruženom predgrađu Stockholma. Dječaci su bili bučni, vikali su i udarali se. Djevojčice su cvilile i dizale ruke da ih se uzme u naručje. Ta grupa jedno i dvogodišnjaka bila je podijeljena po tradicionalnom shvaćanju rodnih uloga. I u ovoj školi to nisu smatrali dobrim.

Njihovi učitelji i učiteljice uklonili su iz sobe sve autiće i lutke. Dječake su zadužili da brinu o kuhinji za igranje, a djevojčice su naučili da viču ‘Ne!’. O svemu su odlučili provesti i pravo istraživanje pa su u sobama postavili nadzorne kamere.

Znanost je možda i dalje podijeljena oko toga jesu li rodne razlike (tj. razlike u rodnim ulogama) utemeljene u biologiji ili kulturi, no mnogi od vrtića koje financira švedska vlada čine sve što je u njihovoj moći kako bi dekonstruirali rodne razlike. Državni kurikulum potiče učitelje i ravnatelje škola da preuzmu ulogu ‘društvenih inženjera’ tražeći od njih da se ‘suprotstave uvriježenim rodnim ulogama i obrascima’.

U švedskim je vrtićima i školama uobičajeno da se učenicima ne obraćaju sa ‘djevojčice’ i ‘dječaci’ već s ‘prijatelji’ ili djecu zovu po imenu. Igra je organizirana tako da se djeca ne grupiraju u muške i ženske grupe. 2012. je uvedena i rodno neutralna zamjenica ‘hen’ koje se, malo po malo, udomaćila u švedskoj kulturi. To je nešto što se nije dogodilo ni u jednoj drugoj zemlji, kažu švedski lingvističari.

Kako ova odgojna metoda točno utječe na djecu, zasad se još ne zna.

Jedan od rijetkih pokušaja da se ispitaju učinci ove metode, objavljeni su prošle godine u časopisu za eksperimentalnu psihologiju djece kad je zaključeno da doista u rodno neutralnoj okolini neki oblici ponašanja nestaju.

Na primjer, djeca u takvim vrtićima ne pokazuju toliko snažnu želju da se igraju s djecom istog spola i manje su sklona stvarati pretpostavke bazirane na stereotipima. I da – znanstvenici nisu pronašli nikakav dokaz da će djeca iz takvih vrtića manje primjećivati razlike u rodovima što sugerira da su neke stvari ipak u genima.

Nastojanja u vrtiću Seafarer ponekad zalaze i u neistražen teritorij. Elis Storesund (54), stručnjakinja za pitanja spola i roda, pažljivo je s još dvoje učitelja pregledavala tabele u kojima je bilježen napredak vezan uz pitanja roda kod četverogodišnjaka i petogodišnjaka iz vrtićke grupe Pingvini.

‘Kad crtamo, primjećujemo da djevojčice – one jako puno crtaju – crtaju druge djevojčice s dugačkim trepavicama i puno šminke. Odmah se primijeti da su na slici u pitanju curice. Tad ih pitamo znači li to da dječaci nemaju trepavice? A one nam odgovore da znaju da u stvarnom životu nije tako kao na njihovoj slici’, kaže učiteljica Melisa Esteka (31).

‘One nastoje shvatiti što to znači biti djevojčica’, dodaje Storesund.

Melisa Esteka osjeća se pomalo frustrirano. Zadali si je za cilj da spriječi djecu da neke stvari identificiraju isključivo kao ‘za djevojčice’ ili ‘za dječake’. No u posljednje vrijeme djeca iz njezine grupe apsorbiraju sve više rodnih stereotipa iz reklama i crtića pa se ponekad čini da se gubi sav polagan i sistematičan posao obavljen u vrtiću Seafarer.

‘Puno stvari donose sa sobom u vrtić. Donose sa sobom cijeli svijet i to se ne može spriječiti’, kaže Esteka.

Švedski eksperiment rodno neutralnih vrtića počeo je 1996. u Trodjeu, malom gradiću na obali Baltičkog mora. Čovjek koji je sve započeo, Ingemar Gens, nije bio učitelj već novinar koji se bavio antropologijom i rodnom teorijom, a posebno je istraživao Šveđane koji su poštom naručivali nevjeste iz Tajlanda. Imenovan stručnjakom za pitanja roda, želio je razbiti normu stoičke, neemotivne švedske muškosti.

Kao pravo mjesto za početak, vidio je vrtiće. Djeca u Švedskoj mnogo vremenu u ranom djetinjstvu provode u vrtićima koji brinu za djecu i po 12 sati dnevno već od njihove prve godine.

Dvije škole razvile su ono što se zove kompenzacijskom rodnom strategijom. Dječaci i djevojčice bili su dio dana razdvojeni i tretirani kao što bi ih se tretiralo da su suprotnog spola. Dječaci su jedan drugome masirali stopala, a djevojčice su puštali da bose gaze po snijegu i viču kroz otvoren prozor.

‘Pokušali smo dječake naučiti ono što djevojčice već znaju i obratno’, kaže Gens (68).

Naravno, uslijedio je i val kritika, no to je bilo očekivano.

‘Optužili su nas da indoktriniramo djecu. No ja kažem da svi mi stalno indoktriniramo djecu. Odgoj je zapravo indoktrinacija’, kaže Gens.

Učitelji su trebali snimati svoju interakciju s djecom kako bi se zabilježile suptilne razlike u tome kako se ophode s djevojčicama, a kako s dječacima. Ustanovljeno je da se koristi više riječi i kompleksnije rečenice kad su u pitanju djevojčice.

Helena Baggstrom, učiteljica iz jedne od tih škola, prisjeća se snimke koja je prikazivala pripremanje djece za izlazak u dvorište. Bila je šokirana kad je primijetila da je pomagala dječacima da se obuku, dok se od djevojčica očekivalo da se obuku same.

‘U početku je bilo teško primijetiti uzorke ponašanja, no što smo dulje gledali, to smo bili više uznemireni s onim što smo vidjeli.’

Strategija razdvajanja dječaka i djevojčica je kasnije napuštena i usvojen je rodno neutralan pristup koji je trebao umanjiti razlike. No eksperiment Ingemara Gensa ostavio je traga i u vladi Švedske. 1998. godine Švedska je usvojila dodatak nacionalnom kurikulumu tražeći od svih vrtića da se ‘suprotstave rodnim ulogama i obrascima i potiču djecu da istražuju i onkraj ograničenja stereotipnih rodnih uloga’. Usvajanje ove odredbe u praksi varira s obzirom na ravnatelja pojedine škole.

Tradicionalisti su povremeno prosvjedovali protiv ove odredbe, optužujući liberale za ‘ispiranje mozga djeci’. Radikalno desna švedska stranka, koja je na izborima 2014. osvojila oko 13 posto glasova, obećala je da će promijeniti učenja koja ‘nastoje promijeniti svu djecu i njihov rodni identitet’.

No u političkom okruženju duboko podijeljenom oko pitanja migranata, politika rodne ravnopravnosti uživa potporu najvećih švedskih stranaka, socijaldemokrata lijevog centra i umjerenih stranaka desnog centra.

Kolumnistica i matematičarka Tanja Bergkvist, jedna od rijetkih osoba koja redovito napada ono što sama naziva ‘švedskim rodnim ludilom’, kaže da se mnogi Šveđani osjećaju nelagodno zbog ovakve prakse, no boje se to izreći javno.

‘Ne žele da ih se okarakterizira kao protivnike ravnopravnosti. Nitko ne želi biti protiv toga’, kaže Bergkvist.

U Trodjeu, prvi val djece koja su pohađala rodno neutralne vrtiće sada imaju 20 i nešto godina.

Elin Gerdin (26), dio je prvog vala i trenutno se obrazuje za učiteljicu. Izgledom je konvencionalno ženstvena, njezina duga, tamna kosa zavinuta je figarom za oblikovanje kose. To je nešto što i sama naglašava – njezin izgled je konvencionalno ženstven. To je prvi znak da na rodne uloge gleda kao na nešto što se može odjenuti ili skinuti kao kaput.

‘To je moj izbor jer to sam ja. A ja sam takva jer sam proizvod društva’, kaže o svojem izgledu.

Postoje trenuci kad se prisjeti svog ranog odgoja.

Njezini prijatelji počinju imati i djecu, pa na društvenim mrežama objavljuju njihove slike na kojima su obučeni u ružičasto ako su curice ili plavo ako su dječaci – što je prva situacija u kojoj  se djeca razvrstavaju. Elin uznemiruju takvi prizori i žao joj je djece. Nastoji upozoriti svoje prijatelje da griješe. To gleda kao svoj zadatak.

‘Mi smo grupa djece koja će odrasti i koja će i sama imati djecu. Razgovarat ćemo s njima o tome. Nije lako promijeniti čitavo društvo’, kaže Elin.

Taj proces upravo počinje u Seafarer vrtiću gdje djeca istrčavaju na dvorište u debelim odijelima za snijeg. Pod svojim odijelom, trogodišnji Otto nosi haljinu.

‘Voli nositi haljinice jer mu se sviđa kako se vrte oko njega kad se i on vrti. To što nisu haljinu, u njegovom vrtiću nije neobično. Još mu nitko u čitavom njegovom životu – ni roditelji, ni baka, ni učitelji – nisu rekli da dječaci ne mogu nositi haljine’, kaže njegova mama Lena Christiansson (36). Ona bi željela da se to nastavi koliko god bude moguće.

Takva očekivanja sve su češća, kaže gospođa Storesund, stručnjakinja za pitanja roda u vrtiću Seafarer.

‘Roditelji nas sad već i sami pitaju što sve radimo po pitanju rodnih uloga.’

Storesund se mora suočiti i s nekim dilemama u grupama. Primjerice, kad grupa dječaka od tri godine odbije crtati ili plesati i kad se čini da će se grupa podijeliti po rodnim ulogama, ona uskače da riješi problem potičući dječake da i dalje ravnopravno sudjeluju u aktivnostima.

Očuvati rodno neutralnu okolinu nije jednostavno. Carina Sevebjork Saur (57), koja u školi radi već godinu i pol, kaže kako se često ulovi da kaže nešto neprimjereno, primjerice da udijeli djetetu kompliment na osnovu njegovog izgleda.

‘Skoro izgovorim nešto, onako refleksno, no onda se suzdržim i kažem sama sebi da ne mogu na taj način komentirati njihovu odjeću. Umjesto toga kažem: ‘Oh, koliko puno točkica ima na tvojoj haljinici!’

No napor se isplati, kažu učitelji, jer se među Pingvinima počinju primjećivati neke promjene.

Jedna od učiteljice, Izabell Sandberg (26), primijetila je promjenu u ponašanju djevojčice koju su roditelji na početku doveli obučenu u blijedo ružičastu haljinicu. Jako je pazila da se ne uprlja, a ako bi joj neko dijete uzelo igračku, plakala bi.

‘Prihvaćala je sve i ponašala se baš kao djevojčica. Na neki način, kao da se ispričavala što uopće zauzima prostor’, kaže Sandberg.

No jednoga jutra, kad je oko sebe pažljivo posložila neke torbe i zaputila se na zamišljenu ekspediciju, jedan dječak je došao do nje i pokušao uzeti jednu torbu. Ona je prema njemu ispružila ruku i glasno povikala: ‘Ne!’

To je nešto što su je naučili u vrtiću.

Do kraja ožujka, djevojčica je postala tako glasna da je nadglasala sve dječake u grupi. Na kraju dana, odjeća joj je bila uprljana. Roditelji su poslije rekli da je počela pokazivati takav stav i kod kuće.

No gospođa Sandberg ima puno iskustva u takvim situacijama i zna kako objasniti roditeljima njihovu misiju.

‘Ovo je način na koji radimo ovdje i ne mislimo prestati.”