Home Hrvatska Home FOTO: POSJETILI SMO STANOVNIKE NAJPOPLAVLJENIJEG MJESTA U DRŽAVI Ovdje nije bilo poplave...

FOTO: POSJETILI SMO STANOVNIKE NAJPOPLAVLJENIJEG MJESTA U DRŽAVI Ovdje nije bilo poplave od 1974. do 2013., a onda me krenulo: u pet godina 15 potopa!

12
0

Dođite na kavu u naš bazen, pozivaju nas u svoju kuću Vlasta i Ivan Šarkezi iz Petrinjske ulice 8 u mjestu Žažina u općini Lekenik.

Zovu nas na kavu ovi simpatični umirovljenici iz Zagreba dok stojimo do ruba visokih gumenih čizama u vodi na cesti ispred njihove kuće, opkoljene s oko pola metra vode. Bilo je to u četvrtak oko podneva, u vrijeme kada je nabujala Kupa na lekeničkom području još rasla i plavila sve pred sobom.

Srđan Vrančić / CROPIX

Ivan i Vlasta Šarkezi

 

Kupa je, po tko zna koji put u posljednjih desetak godina, poplavila gotovo sve kuće u Petrinjskoj ulici u mjestu Žažina, desetak kilometara od Siska. Riječ je uglavnom o vikendicama, njih tridesetak, ali u mnogim kućama ljudi žive tijekom cijele godine. Tako je i sada 11 obitelji ostalo u svojim domovima, uglavnom oni čija je kuća na kat na koji su sklonili sebe i stvari. I oni kojima kuća u Petrinjskoj ulici u Žažini nije kuća za odmor, nego jedini dom. Sada žive s vodom u kući i oko kuće, u visokim gumenim čizmama, a jedina veza sa svijetom je čamac. Tako već 18 godina žive Šarkezijevi, Ivan i Vlasta. – Ovdje u Petrinjskoj ulici smo od 2000. godine.

Kuću smo kupili 1996. i nije bilo naznaka poplava. Rekli su nam da je posljednja bila 1974. godine. Do 2013. nije bilo poplava koje bi nas zabrinjavale ili ugrozile kuće i stvari u njima, a sada smo vjerojatno rekorderi po učestalosti poplava. Ove godine ovo je prva, lani smo dvaput plivali, preklani triput, a u posljednjih pet godina pogodilo nas je 15 poplava. Ne pamtimo kada smo imali mira, da nismo bar dvaput godišnje okruženi vodom, s velikim prodorima u kuće, garaže, gospodarske objekte – pričaju Ivan i Vlasta.

Poplavljeni bunari

Spavaća soba im je na katu, tamo su uredili i malu kuhinju, a u prizemlju nekoliko centimetara vode na podu. – Bilo bi je i pola metra da tri pumpe neprekidno ne rade i izbacuju vodu van. Vrećama s pijeskom zatvorili smo vrata, otvore, no voda nadire kroz zidove, kroz pod, kao kroz rešeto. Pritisak vode je golem. Sve smo stvari podigli od poda, namještaj je posebno dizajniran, svaka sofa, kauč, ormar ili komoda imaju visoke nogare. Zasad imamo struju, a vodu i kruh nam donose djelatnici Crvenog križa. Bunari su pod vodom tako da će prije uporabe, kada se voda povuče, biti nužno čišćenje i dezinfekcija – pojašnjava nam Ivan Šarkezi, bivši vozač autobusa Generalturista.

Ogorčeno kaže kako su oni kao žrtve poplava od svih zaboravljeni. – K nama ne dolaze političari i da nema vas novinara, za našu nevolju ne bi se niti znalo. Kažu odgovorni iz Hrvatskih voda i države na naše prosvjede da smo si sami krivi jer smo sagradili ili kupili kuće na nebranjenom području, s druge strane nasipa. A ja imam građevinsku dozvolu za svoju kuću, u prostornom planu ovo je građevinsko područje, imam čak i uporabnu dozvolu, plaćam komunalni doprinos, naknadu za slivne vode. Kako onda mogu reći da smo si sami krivi i da ne mogu ništa poduzeti? Nije ih briga, naše stanje slika je Hrvatske – komentiraju Ivan i Vlasta Šarkezi.

Srđan Vrančić / CROPIX

 

Dodaju kako bi prodali svoju kuću, no kome? – Tko će kupiti kuću u koju nabujale vode prodru nekoliko puta godišnje – pita sebe i nas. Prisjećaju se kako su na kućnu adresu 2014. godine dobili račune za slivne vode u trenutku kad su u kući imali više od pola metra vode. – Šalili smo se jel’ to oni nama naplaćuju korištenje kupske vode u kući – prisjeća se Ivan Šarkezi.

Kroz vodu do koljena izlazimo na cestu kojom teče rijeka. Ulica je nešto viša od ostalog terena, ali je svejedno voda do ruba čizama, ponekad i preko ruba. Voda dere jako, zanosi nas. – Pazite, struja je jaka, ne dižite noge dok hodate, nego ih vucite po cesti. Zagrabit ćete čizme i odnijet će vas voda – upozorava nas Ivan Šarkezi dok nas ispraća do sljedećeg susjeda, Marijana Hrvoja, bivšeg “Tigra”, Zagrepčanina koji je došao u Žažinu naći mir. – Prekrasno je ovdje uz Kupu. Život uz rijeku, kada nema poplava, nešto je neponovljivo. No, što je previše, previše je – kaže Hrvoj. – Ja sam tu 16 godina i dosad sam imao najmanje 15 poplava. Svake je godine sve gore i gore. I još me nešto jako boli: nebriga i nepravda. Dok stotine vojnika, vatrogasaca i mještana utvrđuju i nadvisuju nasipe uz rijeku Kupu u susjednim selima, na tim se nasipima naslikavaju političari, a stotinjak metara dalje, u Petrinjskoj ulici u Žažini, žive ljudi u jednakoj nevolji, ali zaboravljeni od svih. K nama premijeri, predsjednici, ministri i župani ne dolaze jer je ovdje vidljiv njihov nerad i neodgovornost.

Srđan Vrančić / CROPIX

Marijan Hrvoj

 

U našem primjeru ne vrijedi njihova samohvala kako su uspjeli obraniti od poplava kuće u kojima žive ljudi. Kažu kako je naša ulica na nebranjenom području, a riječ je o županijskoj cesti. Kažu da smo ovdje na svoju odgovornost, a većina nas ima građevinsku dozvolu, plaćamo sve komunalije i vodne doprinose – ističe Hrvoj. Dodaje kako ima rješenja: treba čistiti kanalsku mrežu i produbiti korito rijeke Kupe u kojem su metrima debele naslage šljunka i mulja. – Ja bih dao i dio svoje zemlje, neka poruše i pomoćne zgrade i kuću ako treba, da sagrade nasip ili podignu zid, da nešto počnu raditi, da konačno imamo mir i sigurnost – kaže Hrvoj.

Njegov susjed Šarkezi to potvrđuje dodaje kako bi trebalo sanirati i nekoliko stotina metara obale koju je bujica odnijela. Njih dvojica napominju da je između kuća i rijeke bilo i pedesetak metara zemlje, da je nekada tu bio i put, a sada je do strme obale Kupe samo nekoliko metara.

Podsjećamo Marijana Hrvoja kako nas je prije četiri godine vozio čamcem Petrinjskom ulicom, kao da je gondolijer u Veneciji. – Je, je, bio sam vam kao gondolijer, samo nisam pjevao kako oni pjevaju vozeći goste po Veneciji. Meni tada nije bilo do pjesme. A sada? Sada sam jako ljut i bolje je političarima da ne dolaze k nama nuditi obećanja. Svašta bih im rekao, jer i oni svašta obećavaju, a obećanja zaborave čim voda oteče.

Psi na krovovima

Hodamo zajedno cestom kroz pusto naselje. Ljudi nema vani, nema automobila, ne čuje se lavež pasa jer su se i oni sklonili na krovove kuća, daleko od vode. Čuje se samo huk vode koja teče sve brže oko kuća, probija se kroz ograde. U jednom dvorištu bujica baca tamo-amo pseću kućicu, od potopljene autoprikolice vide se samo obrisi pod vodom, uređeni kameni roštilj više je od metra pod vodom. Voda nosi cjepanice, odbačene plastične boce, dječje igračke. Ispred nekih kuća na ogradi ili stupovima zavezane crvene trake.

Srđan Vrančić / CROPIX

 

– To su oznake aktivistima Crvenog križa da znaju u kojoj kući ima ljudi – pojašnjavaju nam naši vodiči kroz poplavljeno selo, Ivan i Marijan. Ispred dosta kuća primjećujemo obavijesti o prodaji. – Evo, susjed Zoran Šprajc s RTL-a prodao je svoju kuću, obitelj sestre Ivića Pašalića također pokušava prodati kuću… Ali, teško je prodati kuću punu vlage, kuću s kojom dobiješ na dar tjeskobu i strah od poplava, smrad vlage u zidovima, blato u dvorištu, uništeni namještaj. Ovdje je čak nemoguće osigurati imovinu od poplava, mi smo samo svoja briga, ostavljeni i zaboravljeni – kažu nam Ivan i Marijan.

Susrećemo čovjeka kako hoda cestom u ribarskim čizmama. Vuče kantu za smeće kroz vodu do druge strane nasipa jer danas je četvrtak, a četvrtkom iz Žažine kamion sisačke tvrtke Gospodarenje otpadom odvozi smeće. – Kamion ne može kroz vodu, ali ljudi mogu, mi specijalci iz Petrinjske – pojašnjava nam. Malo prije kantu smeća kroz vodu su vukli i Ivo i Vlasta Šarkezi. – Moramo pokušati nastaviti živjeti kao da je stanje normalno, a ono je sve samo ne normalno – zaključuju.

Dok gazimo kroz vodu, kroz prozor nas gleda bračni par Frković. Voda u razini temelja njihove kuće. – Još nam nije ušlo u prizemlje, ali zato je podrumski dio pun kao bazen. Nadam se da ćemo u ovoj poplavi proći bez vode u dnevnoj sobi, kuhinji i sanitarnom čvoru. Prije par godina imali smo je više od pola metra – objašnjava nam Ivo Frković, umirovljenik iz Siska, koji sa suprugom već dugo, tijekom cijele godine, živi ovdje na obali Kupe, u Petrinjskoj. – Dok je poplava, uopće ne izlazimo iz kuće. Pripremili smo si vode, hrane, ako nam što ustreba tu su volonteri Crvenog križa – kaže nam Ivo. On ne zna što bi trebalo učiniti da se stanje popravi, da ne plivaju svake godine. – Zanimljivo je da nekada nije plivalo, nekada su stručnjaci valjda znali što treba napraviti – dodaje.

Srđan Vrančić / CROPIX

Ivo i Marija Frković

 

To je bio raj

Davora Matasića zatekli smo kako s paketom namirnica gazi kroz vodu do svoje kuće. Da bi ušao, napravio je most od vreća s pijeskom, podmetnutih cigli i debelih dasaka. Oko kuće, gotovo u razini prozora, voda. Taj 61-godišnji Siščanin stanovnik je Petrinjske ulice u Žažini od 2010. godine. – Prve dvije, tri godine nije bilo nikakve poplave, a onda me krenulo: u par godina 15 poplava. Godine 2014. imao sam 1,4 metra vode u garaži – pojašnjava nam dok na stepeništu mjeri koliko je još ostalo nepotopljenog prostora. – A dobro je, posljednja dva sata nije ništa naraslo, izgleda da je najgore prošlo – zadovoljan je. Pitamo Matasića je li mu žao što je napustio život u stanu u Sisku i preselio se u Žažinu, u kuću usred poplavnog jezera. – Ma kakvi, ovo jest nevolja, ali nevolja na koju zaboraviš čim se voda povuče. Mir, čisti zrak i prekrasna rijeka satisfakcija su za dane straha, brige i vodene bujice.

Uživamo sjediti na stepenicama i gledati Kupu, šumu, zvjezdano nebo. Kupa je čista, ovdje se kupamo, lovimo ribu, roštiljamo. Jednako je lijepo u proljeće, ljeto, jesen. I zima je krasna, samo kad nema poplave. Čak mi se čini da je manje komaraca nego u Sisku, a svakako manje nego na Viru gdje smo bili na odmoru prošlog ljeta. A sve je blizu, do Siska je desetak minuta automobilom, do Petrinje isto toliko, do Gorice manje od pola sata. Ovo je nekada bio raj na zemlji i opet bi mogao biti, samo da se gospoda malo trgnu, da počiste korito rijeke i prodube ga, da sagrade nasipe i zaštitne zidove gdje treba – kaže Matasić. Njegov susjed s druge strane nasipa, čija kuća posljednjih nekoliko godina ne pliva jer su Hrvatske vode povisile postojeći nasip, dodaje: – Što mislite, koliko bi se nasipa moglo sagraditi, koliko rijeka produbiti i očistiti od nanosa mulja i pijeska za samo jedan kontingent luksuznih automobila koje ove godine planira nabaviti vlast u Hrvatskoj, od općinske preko županijske do državne?

Srđan Vrančić / CROPIX

Davor Matasić

 

– Nije baš istina da nitko ne brine o tim ljudima, da nam je svejedno što svake godine nekoliko puta plivaju njihove kuće – kaže nam mladi načelnik općine Lekenik, Ivica Perović. Dodaje kako je on naslijedio taj problem te da je činjenica da sve kuće u Petrinjskoj ulici u Žažini imaju građevinske dozvole, da su sve legalizirane, da je u prostornom planu to bila građevinska zona. – Općina Lekenik ne može i ne smije sama graditi nasipe, mi ne možemo planirati niti osigurati trajna rješenja. Ono što možemo, to smo i učinili, ne samo ovdje nego na cijelom području općine Lekenik. Na vrijeme smo osigurali i dopremili vreće s pijeskom za gradnju zečjih nasipa oko kuća, Općina Lekenik kupuje namirnice, kruh i vodu koju stanovnicima Petrinjske dostavljaju aktivisti Crvenog križa, mi zajedno s ugroženim stanovnicima vršimo konstantni pritisak na Vladu i Hrvatske vode da se ovaj problem konačno počne rješavati. Razumijem ljude da su nezadovoljni, ogorčeni, ljuti na političare.

Nova nada

Nešto ipak moraju znati: ovdje u Žažini nije moguće privremeno rješenje, postavljanjem boksbrana kao u Letovaniću ili Karlovcu. Koliko znam, Hrvatske vode su pri kraju s projektom trajnog rješenja sustava obrane od poplava ne samo u Žažini, nego i uzvodno uz Kupu, u Letovaniću i Starom Brodu. Plan predviđa gradnju trajnih zidova, montažnih zidova, novih nasipa. Plan je u završnoj fazi, a tim ćemo se projektom natjecati za novac iz fondova Europske unije. Vjerujem da će to biti već iduće godine. Isto tako, već iduće godine bit će dovršen projekt gradnje vodovodne mreže svim stanovnicima općine Lekenik, pa tako i Žažine, koji nemaju gradsku vodu – naglašava načelnik Perović.

Baš da vidimo, držimo načelnika Perovića za riječ, kažu nam stanari Petrinjske ulice u Žažini, selu usred Kupe. Ostavljamo ih u sablasnom selu kroz koje se čuje jedino huk vode koja nosi sve na sobom. Žao nam je na kraju što nismo popili kavu kod Šarkezijevih, da vidimo kako je to piti kavu u bazenu ili ribnjaku usred kuće.