Home Hrvatska Home Što nam rastuće cijene goriva zapravo govore o deregulaciji tržišta

Što nam rastuće cijene goriva zapravo govore o deregulaciji tržišta

5
0

Kad su prošlog tjedna, nakon dugoočekivane i dugozazivane deregulacije tržišta, cijene nastave u autoškolama porasle i do 30-ak posto građani su – razumljivo – bili razočarani. Godinama su slušali uvjeravanja kako se ključni razlog visokim troškovima ishođenja vozačke dozvole u Hrvatskoj krije u sumnjivom odnosu države i “autoškolskog lobija” kojem nesposobni i potencijalno korumpirani činovnici regulativnim određivanjem cijene rada omogućuju bogate ekstraprofite na račun nemoćnog potrošača.

Kad je tomu tako, ima li logičnijeg poteza u korist potrošača nego da se oduzme moć državi, a određivanje cijene prepusti tržišnim silama otvorenog nadmetanja pružatelja usluga? Uostalom, vidjeli smo kako je cijela priča lijepo uspjela u slučaju liberalizacije tržišta taksi prijevoza, zašto se isto to ne bi dogodilo i u slučaju autoškola? Nije se dogodilo, no ta činjenica nije obeshrabrila lokalne “free market” fundamentaliste, koji su odmah požurili građanima objasniti kako je to poskupljenje privremeno, te kako će liberalizacija nužno s protekom vremena dovesti do pada cijena autoškola.

Dakako, taj scenarij nije isključen, no žitelji Hrvatske imaju cijeli niz empirijskih argumenata za skepsu prema promociji deregulacije kao panaceje za visoke cijene koju (barem izravno) plaćaju za pojedine robe ili usluge. Jer, kao što će biti jasno svakome oboružanim barem mogućnošću osnovnog logičkog zaključivanja, hoće li cijena proizvoda koju plaćaju potrošači porasti ili pasti nakon deregulacije prvenstveno ovisi o tome je li ona bila netržišno visoka ili niska dok je bila regulirana. A tu je onda i niz drugih faktora, kao što je likvidnost tržišta, fleksibilnost potražnje, barijere novim igračima na tržištu i, možda najvažnije, institucionalna zaštita od kartelskog djelovanja. Bezbroj je stručnih ekonomskih radova napisano na tu temu, no u praktičnom smislu možda i najilustrativniji primjer ‘deregulacije koja je pošla po krivu’ onaj je proveden na hrvatskom tržištu naftnih derivata u veljači 2014.

Na taj način u ropotarnicu povijesti je poslan regulirani model, temeljen na famoznoj “formuli” koja je u lipu precizno definirala sve komponente cijena motornih goriva, uključujući i maržu opskrbljivača. Sustav je de facto bio osmišljen tako da domaću naftnu kompaniju Inu štiti od gubitaka zbog kretanja cijene nafte na mediteranskom tržištu, omogućujući joj određenu tržišnu premiju na plasmanu derivata iz domaće nafte. Ipak, model je često bio poluga za nakaradne intervencionističke operacije, poput već legendarne administrativne uredbe kojom je Vlada Ive Sanadera zabranila da cijena eurosupera 95 premaši “psihološku granicu” od 8 kuna za litru. Zanimljivo, rijetki će se toga sjetiti danas, cijena nafte na mediteranskom tržištu tada je iznosila oko 75 dolara po barelu, Danas, uz desetak posto nižu cijenu nafte, cijena istog goriva na pumpama velikih domaćih opskrbljivača iznosi 9 kuna i 70 lipa za litru.

Ovu diskrepanciju često se tumači kao posljedicu promjena tečaja kune prema dolaru, no i taj argument je lako demantirati. U travnju 2006. kad je Sanader naredio da se zaustavi tržište za jedan dolar se moglo kupiti 5,87 kuna. Danas taj tečaj iznosi 6,17 – tek kojih 5 posto više. Dakle, ako su državna davanja ostala praktički ista, kako je moguće da uz deset posto jeftiniju naftu i vrlo sličan tečaj dolara, litra benzina danas košta 21 posto više nego u doba Sanaderove intervencije?

Razlog je očito u povećanju marži trgovaca koje su se, kako je početkom 2016. godine izračunao Jutarnji list, od trenutka deregulacije povećale za oko 40 posto. Prema tadašnjoj računici, marža je porasla za barem 30-ak lipa po prodanoj litri derivata, što bi – ako se zna da je godišnja potrošnja benzinskih i dizelskih goriva u Hrvatskoj iznosi oko 2,7 milijardi litara – značilo dodatni prihod industrije od oko 900 milijuna kuna godišnje. Ako se pretpostavi da su trgovci i uz reguliranu maržu pozitivno poslovali (da nisu, završili bi u bankrotu), evidentno je kako se veći dio tog poskupljenja prelio u profit. Teško je reći kako je takav scenarij iznenađujući, maksimalizacija profita temeljni je smisao poslovanja trgovačkih društava, no zanimljivo je kako uvođenje slobodnog formiranja cijena nije potaknulo nikakvu cjenovnu konkurenciju.

Dapače, promatranjem kretanja cijena derivata stječe se dojam kako su sve značajnije kompanije usvojile jednaku politiku marži, ravnajući se i dalje prema dominantnom tržišnom igraču, a to je Ina. Cjenovne diferencijacije, kad i postoje, premale su da bi uzrokovale značajnije poremećaje postojećih tržišnih udjela, a mogućnost ulazaka novih igrača trajno je onemogućena nedostatkom infrastrukture. I što je onda građanima donijela liberalizacija? Troškovi su možda transparentniji, računi su čišći, ali i viši. To je realnost, a obećanja o sigurnim uštedama koje nosi otvoreno tržište neodgovorna je spekulacija koja na koncu samo može biti kontraproduktivna. Nakon lažne euforija uglavnom slijedi – depresija…