Andro Krstulović Opara postao je gradonačelnik Splita nakon što je u lipnju ove godine u finišu izbora za svega par postotaka pobijedio svog budućeg koalicijskog partnera Željka Keruma. Pobijedio ga je za dlaku, nakon kampanje pune verbalnih ispada i neumjesnog vrijeđanja, te nakon drugog kruga izbora u kojem je čak 9 posto glasača namjerno poništilo listić glasujući za Tita, Marka Futacsa ili Spužvu Boba. Opara je tako zasjeo na čelo grada koji je po mnogočemu bio pred pucanjem – ekonomskim, ekološkim, prostornim, socijalnim. Zasjeo je na čelo grada kojim je neformalno vladao plebejski politbiro nogometnih navijača i braniteljskih udruga, a prava se politika vodila po nepisanim dijagramima malih i većih klijentizama.

Oni koji se nisu skloni zaletavati u pohvalama novom splitskom šefu grada reći će da je Opari bilo lako: nakon dva mandata Keruma i Baldasara ljestvica je bila postavljena tako nisko da je bilo lako izgledati kao ozbiljan gradonačelnik. Nakon jednog partijanera koji je gradom vladao iz birtije te nakon čovjeka koji je mandat posvetio mikrokokošarenju, Andro Krstulović je bio promjena jer je – eto – naprosto radio svoj posao. Možda loše, možda dobro, ali ga je radio.

Drugi argument koji će izreći oni koji su oprezni prema novom šefu splitske izvršne vlasti jest da mu naruku ide – kako se u nas kaže – “vertikala vlasti”. Opara je bio, i još uvijek jest, Plenkovićev odabir, čovjek kojega je on nametnuo lokalnom HDZ-u koji ga nije odviše volio. Budući da je s njim riskirao, Plenković mu je očito odlučio i pomoći, uklanjajući moguće opstrukcije Oparinim idejama u zapretenim hodnicima hrvatske uprave. U posljednja četiri mjeseca prvi se put u povijesti dogodilo ono što je dosad izgledalo nemoguće – da županije, ministarstva i inspektorati splitskoj vlasti jedu iz ruke, vodeći se onom “gdje on okom, mi skokom”. Time su novom splitskom načelniku omogućili da bude efikasan.

I Krstulović je – najednom – postao efikasan. U prva četiri mjeseca slistio je kafeterijske prirasline sa Žnjana, satirući puzeću privatizaciju obale koja se ne-malim-dijelom temeljila na klijentističkim nitima lokalne politike i braniteljskih udruga. Organizirao je novi urbanistički natječaj za taj prostor, koji se temeljio na participativnoj anketi građana. Latio se najstrašnijeg splitskog problema – smetlišta Karepovac – na kojem upravo u ovom trenutku, uz smrad koji davi istočni dio grada, radnici tište gnojni komunalni čir koji se skupljao desetljećima. Pokrenuo je u četiri mjeseca – ukratko – nekoliko stvari koje su njegovi prethodnici trebali, a nisu pokrenuli u osam godina.

Kao novinar koji godinama piše protiv postojećeg koncesijskog modela plaža, parkinga, tržnica i kolodvora, našao sam se nemalo zatečen kad sam naišao na HDZ-ova gradonačelnika koji izgovara rečenice iz mojih tekstova, koji javno insistira da grad mora imati kontrolu nad svojom obalom, parkiralištima i tržnicama, da pojedine usluge smiju ići samo u potkoncesiju, da se javni servisi ne smiju otuđiti od lokalne samouprave. Ta pitanja nisu samo komunalna pitanja: za razliku od partizana i ustaša, ta pitanja stvarno, suštinski jesu ideološka, a ja sam dočekao da na suprotnoj strani “ideološkog” spektra postoji političar koji na njih gleda uvelike slično kao ja.

To je lijep dio priče. Ali – tu počinje onaj drugi, koji nije lijep, nego ružan.

Ovih dana svjedočili smo onome što danas, s distance, možemo opisati kao nepovratno urušavanje Hrvatske u blato sramote. Nakon što je prije deset dana u Haagu šest nositelja hrvatskih putovnica osuđeno za doista stravične ratne zločine na teritoriju ratne Herceg Bosne, u Hrvatskoj je buknuo val institucionalne identifikacije s osuđenim ratnim zločincima koji je daleko nadmašio išta slično što smo doživjeli u Banja Luci ili Beogradu. Osuđenom ratnom zločincu održava se komemoracija u Lisinskom, na njoj je najavljena službena vojna klapa, HTV mu dva dana zaredom kao in memoriam prikazuje filmske uratke, a u parlamentu je održana čak minuta šutnje.

Nakon što su se prvi dan obrecnuli na Haaški sud i identificirali s osuđenima, premijer i predsjednica našli su se pod baražnom vatrom svjetskih medija, a jedan švedski politički analitičar predložio je u visokotiražnom dnevniku da se Hrvatsku izbaci iz EU. Nije bilo teško predvidjeti da će se dogoditi ono što se dogodilo: zemlja kojoj su na čelu dvoje bivših diplomata postala je u dva tjedna globalni gubavac.

Tome je – nažalost – svoj prilog dao i treći bivši diplomat: Andro Krstulović Opara. Dok su drugi gradovi izbjegli ritualne demonstracije vjernosti osuđenoj šestorki ili se u njima – kao u Sisku – našao netko (preciznije: u Sisku, neka) koja će poput šerifa u vesternu braniti legalitet, Oparin je Split, eto, napravio baš sve po pe-esu nacionalističke samoviktimizacije. Usprkos “belosvetskoj zaveri” i “svetskim centrima moći”, Split se od Praljka i šestorke oprostio i zastavom na pola koplja, i minutom šutnje, i cijelom ceremonijalnom skalamerijom.

I eto – tu smo gdje smo. Čovjek koji se zasad čini kao najbolji šef Splita u 21. stoljeću ujedno je i čovjek koji ritualno iskazuje solidarnost s osuđenim ratnim zločincem. Dakle, čovjek koji je na dobrom putu da pomete desetljetni splitski komunalni metež ujedno je čovjek koji čini nešto što je u političkom smislu ludost, u pravnom prekršaj, a u moralnom zlo.

I to je trenutak kad priča o Opari, Splitu i haaškoj šestorki prestaje biti samo lokalni, srednjedalmatinski problem. Ona postaje “case study” za čitavu patologiju hrvatske politike.

Cijeli smisao demokracije – naime – sastoji se u tome da ljudi slobodno biraju svoje upravljače. Izbori, a pogotovo lokalni izbori, svoj smisao imaju u tome da ljudi s glasačkim pravom traže one koji će njihovom zajednicom upravljati umješnije. Ako su njima nezadovoljni, skinut će ih s vlasti. Ako su zadovoljni, ostavit će ih u fotelji. Pritom u zrelim demokracijama barem stanoviti dio građana mijenja političke preferencije, odnosno glasuje izvan svoga ideološkog spektra, što nije simptom ideološke dezorijentiranosti, nego zdrave skepse. Kada bi – naime – ljudi uvijek glasovali samo za “svoje”, izbori bi uvijek imali istog pobjednika (netko zloban rekao bi da u Hrvatskoj i imaju).

Ako ja kao građanin Splita – ukratko – na jednoj strani imam stranku koja mi je kao svoju vrhunsku političku ponudu servirala Ivu Baldasara te ako imam stranku koja mi nudi drugog, učinkovitijeg kandidata, ja bih tada trebao za tri godine glasovati za Krstulovića Oparu, i to ne kao za alternativno manje zlo, nego kao poželjnu opciju. A ja to neću moći napraviti. Neću moći glasovati za čovjeka koji je ratnom zločincu održao minutu šutnje. Jer, u mojoj je vrijednosnoj orijentaciji taj čin zlo.

I tu dolazimo do srca patologije hrvatske politike. Naime, u hrvatskoj politici bilo kakav glasački “crossover” je nemoguć jer je društvo suštinski vrijednosno podijeljeno te će lavovski dio glasača radije glasati za “nesavršenog, ali svog”, nego za boljeg, ali njihovog. Tako postupaju lijevi i liberalni glasači. Ali, tako postupaju i desni glasači koji uvijek i nanovo glasove daju HDZ-u zato što im je nezamislivo da na vlast dovedu nekoga tko zagovara Titov trg i spolni odgoj u školi. Posljedica je ta da se niti jedan od dva krupna politička pola nema potrebu mijenjati, poboljšavati, evoluirati. Oni, naime, “ionako znaju” tko će glasovati za njih. Tako dobivamo onu političku kulturu koju je slovenski pisac Goran Vojnović jednom duhovito usporedio s desetosatnom vožnjom u autu u kojem postoje samo dva CD-a: Severine i Jole.

Među naivnim light-nacionalistima sporadično se, dakako, pojavi ideja kako bi trebalo “nadići podjele” i ujediniti se oko temeljnih vrijednosti. Podjele, međutim, ne bi niti postojale kada bi tih “temeljnih vrijednosti” bilo. Pitate li bilo koji od dva pola u latentnom građanskom ratu koje su to vrijednosti, on će vam izreći iscrpnu listu vrednota koja onoj drugoj strani znači malo. Za jednu stranu te su vrijednosti Tuđman, Domovinski rat, hrvatska nacionalistička ideologija i loše promišljen “identitet”. Za druge te bi temeljne vrijednosti uključivale vrijednosti liberalne demokracije: toleranciju, sekularizam, slobodu izražavanja, ravnopravnost žena, manjina i drukčijih. Za te druge jedna bi od bitnih temeljnih vrijednosti bila i vladavina zakona. Dakle, apsolutni legalizam. Dakle, da se na “svog” počinitelja gleda istom dioptrijom kao i na onoga, boženamprosti, srpskog. Dakle, da se čovjeka pravomoćno osuđenog za ratne zločine ne pretvara u hajdučko-uskočkog heroja. Dakle, da mu se ne spušta zastava na pola koplja, niti održi minuta šutnje.

I to je trenutak kad se i ja, kao i mnogi od vas, odlučujemo na ono što se krivo zove “ideološko glasovanje” (ispravnije bi bilo: identitetsko glasovanje). A kad se dim raziđe i rezultati slegnu, dobijemo politiku kakvu imamo. Dobijemo politiku koja nema razloga poboljšavati se i usavršavati. Dobijemo politiku kojoj se samo bitno da gudi pravu melodiju kad su posrijedi identitetne teme: nacije, zastava, ljudska prava, obitelj. Te koja – čim se izmakne iz minskog polja očite “ideologije” – počne falš-špilati i djelovati u posve oprečnom ideološkom polju. Pa onda “lijevi” koncesioniraju autoputove, a “desni” zagovaraju komunalne plaže.

A onda – kao konačni finale takve politike – dobijemo kokošarski klijentizam, urbani nered, nesanirane deponije, okupirane plaže. U Splitu, dobijemo Žnjan. U Zagrebu, Pripuza i fontane.