Politički vođa Mosta, Božo Petrov – definitivno lik s više života u politici – šalje ovih dana neke poruke. One nisu ni posebno važne niti silno urgentne, ali, ovako plasirane, ukazuju na to da bi i u sljedećem razdoblju ta organizacija ipak mogla igrati važnu ulogu u formiranju parlamentarnih većina, koalicijskih vlada i svih drugih državnih i uz državu povezanih institucija. I da bi se Most mogao, malo pomalo, izvući s ruba ponora na koji ga je, tada s potpuno ispravnim motivima, bio gurnuo šef HDZ-a Andrej Plenković.

Petrovljeve ključne poruke otprilike su ove:

Prvo, Most neće ni s kim predizborno koalirati. To zvuči uvjerljivo i logično kad se sagledaju svi interesi Mosta, ali o tome nešto kasnije.

Drugo, Most se stavlja na raspolaganje svima u HDZ-u i oko HDZ-a koji iz bilo kojeg razloga žele srušiti Plenkovića. Petrovljevo ciljanje Plenkovića toliko je intenzivno, i stalno se pojačava, da je sasvim očito kako on u sljedećim mjesecima i godinama namjerava biti od najveće moguće pomoći svima koji imaju mogućnosti i alate izbaciti Plenkovića iz sfere utjecaja.

Treće, Petrov u svojim novim izjavama ponavlja, to jest učvršćuje, onu poziciju koja Mostu u startu daje prednost u odnosu na HDZ i SDP: on Most nanovo želi prikazati kao jedinu stranku izvan uhodanih sistema, kao jedinu snagu koja ne participira u podjeli plijena, kao jedini motor promjena, kao gumb koji može, kako on to ponavlja, “resetirati Hrvatsku”. Ne ulazimo ovdje u to koliko je takav prikaz Mosta istinit; govorimo samo o Petrovljevu brendiranju Mosta. U tome se i on i njegovi bliski suradnici pokazuju prilično uspješnima.

Četvrto, Petrov nametljivo vraća u javni prostor onu staru generalnu sliku na kojoj je Most i rastao, a to je slika o dva podjednaka zla koja lebde nad Hrvatskom, a to su, logično, HDZ i SDP.

I peto, čelnik Mosta ulaže velike napore da aktivnosti Mosta prikaže kao ozbiljan, predan, uporan rad, ne u korist trenutačnog rezultata, nego za dugoročni interes građana: kroz pisanje zakona, strategija i tako dalje. I tu bi dublja analiza, na osnovi iskustava iz Mostove ere sudjelovanja u vlasti, sigurno obezvrijedila ovakvu idealnu Petrovljevu sliku Mosta, ali to sad nije tema.

Ono na što želimo ukazati jest koliko se ozbiljno radi na slici Mosta, a kako se ovlaš, amaterski, autodestruktivno u isto vrijeme kroji priča o SDP-u.

Već površna usporedba nastupa Davora Bernardića i Bože Petrova razbistrila bi da se radi o dva profila neusporedive razine kompetentnosti: Petrova koji je i te kako u stanju pozicionirati i održavati na životu jednu i dalje novu, zapravo kompliciranu opciju i Bernardića koji nije u stanju nadograđivati niti već sasvim ukorijenjenu (jednu od dvije vodeće) formativnu hrvatsku političku strukturu.

Iako Most vjerojatno nikad neće dostići SDP po broju glasova i mandata, Petrov je već sada pretekao i Bernardića i ostale iz opozicije kao figura: nedvojbeno je najartikuliraniji, najusredotočeniji, pa i najaktivniji opozicijski čelnik.

Izaći pred tako koncentriranog Petrova, kao što je to Bernardić neki dan učinio, s nedomišljenim udvaranjem koje zvuči i može se tretirati kao moljakanje predizborne suradnje, znači biti ili apsolutno nesvjestan političkih odnosa ili namjerno sudjelovati u daljnjoj eroziji lijeve HDZ-ove oporbe, što bi od predsjednika SDP-a ipak bio pomalo nelojalan čin.

Neovisno o tome koliko su Petrovljeve ili Grmojine poruke u vezi s istinom, to jest koliko pokrića imaju u stvarnoj djelatnosti Mosta, one su, što se tiče definiranja smjera, temeljne politike i u komunikaciji s građanima dovoljno razgovijetne i – što je također važno – dovoljno se dugo ponavljaju da ih se već može smatrati na neki način konzistentnima, a to je bitna valuta u politici.

Za to vrijeme za Bernardića se može reći sve osim da je politički jasan, u komunikacijskom smislu razumljiv, da je dosljedan i da ga se može logično smjestiti u politički prostor. Most je u svakom pogledu u velikoj taktičkoj prednosti pred SDP-om.

Petrov nema nikakvih razloga razmišljati o bilo kakvim prijeizbornim savezima. Mostov probitak, ali i opstanak nakon katastrofe s HDZ-om, i dalje počiva najviše na njihovu glumljenju velikog buntovništva, naglašavanju podjednake ekvidistance u odnosu na obje velike stranke, a sad još i na nesudjelovanju u državnoj vlasti.

Njihovoj publici nipošto ne odgovara da Most već sada pokaže slabost neminovnog koaliranja i da se Petrov i Grmoja najednom krenu naslikavati s Jakovčićem, Bernardićem, Baukom, Marasom ili Vesnom Pusić. To bi za njih bilo samoubojstvo.

Iako je situacija u SDP-u nezavidna, naime ne može se reći da ta stranka ima momentum – čak bez obzira na to što ih ankete predstavljaju u nerealno boljem svjetlu – Bernardiću bez obzira na tu slabost također ne odgovara uvlačenje u savez nekog jačeg partnera, poput Mosta. Prvo što bi time potvrdio slabost nekoć stožerne stranke oporbe, a drugo, još riskantnije za njega osobno, došao bi u ozbiljan rizik da u tom novom savezu on, Bernardić, djeluje kao junior partner, jednostavno zato što je i u idejnom, i u retoričkom, i u medijskom smislu značajno inferiorniji vodećim figurama Mosta, i Petrovu i Grmoji, to se mora pošteno reći.

Osim toga, Bernardiću je riskantno ulaziti u dodatne političke eksperimente i ekshibicije: SDP se i dalje iznutra teško miri s njim kao predsjednikom. Uvođenje “faktora Petrov” u ranjeno tkivo SDP-a moglo bi aktivirati izazivače, pa i današnje spavače među izazivačima, one koji u Mostu i dalje vide prikriveni konzervativni pokret, koji i dalje na Most gledaju prije svega kao na neku HDZ-ovu stranku-spremačicu, koja je tu uglavnom zato da uređuje odnose i usmjerava procese na toj strani političkog spektra.

Po Petrovljevim agendama, reakcijama, angažmanu u vezi s Agrokorom, porukama koje šalje Plenkoviću, moglo bi se reći da od te ključne funkcije Most nije odustao.

Stoji, naravno, činjenica da bi nakon izbora SDP opet najviše ovisio o Mostu. No s Mostom se to unaprijed neće moći dogovoriti, prije svega zato što to njima ne odgovara. Oni proračunato izbjegavaju i vode računa o tome da ih se što manje percipira kao klijentelističku stranku koja vuče poteze sa snažnim kadrovskim i uskointeresnim predumišljajima, premda se na mnogo primjera u njihovome mandatu s HDZ-om pokazalo da to i te kako jesu.

No Bernardić i oni koji stoje iza “projekta Bernardić” vjerojatno misle da ipak unaprijed treba osigurati neku vrstu izvjesnosti za moguću postizbornu suradnju s Mostom. Da njih treba, grubo rečeno, zakapariti. Jer jednako je realno kao i ranije da Most nakon izbora, postigne li zadovoljavajući rezultat, nanovo otklizi HDZ-u i odigra u toj stranci ulogu posrednika u obračunu uvijek aktivnih suprotstavljenih stranačkih struja. Svaki pokušaj kaparenja Mosta za SDP je visokorizičan i neisplativ.

Ono što bi se Bernardiću mnogo više isplatilo jest pokušaj razobličavanja demagoških pozicija Mosta i ozbiljan rad na većoj autentičnosti, prepoznatljivosti i oporbenom karakteru politike SDP-a.

U tom smislu razumljiva je i razumna težnja onog dijela SDP-a koji priželjkuje samostalan izlazak na izbore. Stranka u ovako lošem stanju mora izvući najviše za sebe, što bi teško uspjela kroz neku širu koalicijsku podjelu, koja bi podrazumijevala mnoge ustupke. Uostalom, čak i uz sve destruktivne napore Davora Bernardića, realno je očekivati da će SDP-ova lista biti uvjerljivo druga na izborima te da je na toj poziciji neće ugroziti ni Most, ni Živi zid, niti bilo koja kombinacija manjih stranaka s centra i ljevice.

Oni koji naprotiv snuju o spašavanju kroz predizborne saveze, bilo SDP-a i Mosta, bilo neke druge, šire okupljene oporbe, kažu uvijek da su zabrinuti zbog – rasipanja glasova. No najstrašnijim mogućim rasipanjem glasova u ovom trenutku čini se upravo glasanje za Bernardićev SDP. I to je stvar koju bi u toj stranci trebali osvijestiti prije nego što opet okrenu broj Bože Petrova.