Home Hrvatska Home “Trčanje je ovisnost, a ova nam je utrka jedna od najdražih”

“Trčanje je ovisnost, a ova nam je utrka jedna od najdražih”

59
0

– Trčanje je kao droga jer čovjek o njemu lako postane ovisan – ustvrdio je inženjer elektrotehnike Alen Štefanić u nedjelju na Trgu bana Jelačića nekoliko minuta nakon što je prošao kroz cilj Zagrebačkog maratona.

Negdje potkraj 42 kilometra duge utrke, priznaje, počele su ga jako boljeti noge, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da odustane jer je i po izrazima lica drugih trkača shvatio da ni njima nije ništa lakše. Ipak on, kaže, ima 50 godina i trčati je počeo pod stare dane u želji da se izbori protiv stresa koji nakuplja na poslu u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki.

– Dobar ručak i koja čaša piva najbolji su lijek za sve bolove – tvrdi Dubravko Farberuš (43) iz Dubrave pokraj Vrbovca, kojem je ovo peti zagrebački i ukupno 19. maraton. Sunčan dan dodatno mu je podigao raspoloženje.

– Trčim zadnjih 12 godina i živim za maratone. Kao što netko voli gledati televiziju ili ići u ribolov, ja volim trčati. Treniram gotovo svaki dan, a maraton je najbolji ispit. Psihološki ga nije lako izdržati. Ponekad me kriza uhvati na polovici utrke, nekad u zadnjih 10 minuta. Pitam se što mi sve to treba – ističe Farberuš, koji je na cilj stigao za 2 sata i 55 minuta, što mu je osobni rekord.

Rekordno

Pobjednik ovogodišnjeg, 26. Zagrebačkog maratona je kao i prošle godine Wycliffe Kipkorir Biwott iz Kenije, koji je na cilj stigao za 2 sata, 9 minuta i 59 sekundi, čime je ostvaren najbolji rezultat u povijesti ovog natjecanja, a Zagreb se, na veliku radost organizatora, upisao na listu gradova u kojima je najdužu trkačku disciplinu netko otrčao za manje od magičnih 2 sata i 10 minuta.

Po broju natjecatelja, kojih je bilo više od 7000, ovo je i dosad najveći maraton u hrvatskom glavnom gradu. Organizator Boro Stipić oduševljen je odličnom atmosferom na prepunom trgu i vremenom koje ih je dobro poslužilo, za razliku od nekih prijašnjih godina kada se trčalo i po kiši. Upoznaje nas sa Zsoltom Bendekom, Mađarom koji organizira dolaske natjecatelja iz Kenije, kojih je ove godine doveo desetak. Među njima je i Stella Barsosio, koja je bila najbrža u ženskoj konkurenciji.

Cideon Kipemboi (27) iz Kenije prvi je put u Hrvatskoj, ali i u Europi. Trčao je u Tajlandu, Indoneziji i na Tajvanu, no Zagreb mu je, tvrdi, najljepši grad u kojem je do sada bio. Nagrada od 500 eura dobro će mu doći da bratu plati školovanje. Dunja Kravos Sliško ima 48 godina, majka je sedmero djece i trčanje joj je omiljena razbibriga još od 1998. godine, a tri godine kasnije na maratonu u Parizu upoznala je svog supruga Zdravka. Prošle je godine, kaže, otrčala 16 polumaratona, a nada se da će uskoro trčati i maraton. Trčanjem je zarazila i svoju djecu. To je, zaključuje, stil života.

– Prošle godine nisam nikome rekla da idem na polumaraton, da se ne osramotim ako ne dođem do cilja. Iako sam kao trenerica fitnesa u dobro formi, to ne mora ništa značiti – kaže Asja Petersen iz Zagreba.

Bez intervencija

Iz Vechta na sjeveru Njemačke na zagrebačku je utrku došla i profesorica engleskog Johana Wiefervi čiji suprug Matias živi u Zagrebu. Ima 60 godina i zadnjih desetak godina trči, a nedavno je ozlijedila tetivu na nozi zbog čega se u Zagrebu odlučila na polumaraton umjesto pravog maratona.

Svoj deseti polumaraton završila je i Selma Brčić iz Sarajeva, koja se ističe i po žutoj marami koju nosi jer je, kaže, i inače – pokrivena.

– Došlo nas je stotinjak iz Sarajeva, i to mnogo više žena nego muškaraca – kaže 33-godišnja sarajevska arhitektica.

Dobro raspoložen bio je i liječnik Hitne pomoći Petar Bešlić, a razlog tome je činjenica da u prvih dva i pol sata od starta nije imao baš ni jednu intervenciju.

Svoj prvi pulumaraton je otrčao i Zadranin Zvonimir Pavić (35), fizioterapeut koji se tračanjem bavi već 10 godina, a među najbolje plasiranim hrvatskim maratoncima bio je Vinko Sliško (28) iz Tomislavgrada, koji je za 3 minute srušio osobni rekord.